Šlepanje kroz Grbavce i Donje Podgradce – obično nedjeljno popodne na biciklu

Imam tu sreću da svoju djecu mogu odvesti kod svojih babe i đeda. Pobrkaju se nazivi: odjednom tu je nekoliko baba, nekoliko tetaka,  pa deda, pa ujaka i braće a nas nema mnogo, samo nismo sigurni ko kome šta dođe jer svak svakog zove. Baba i đed, moji, da ne bude zabune, žive u Podgradcima, selu na Kozari. Da budemo precizni, žive u Gornjim Podgradcima. Voćarski kraj poznat  i po drvnoj industriji koja je koliko-toliko u životu.

Od kad znam za sebe, vikendom, možda ne svakim ali skoro, se išlo “gore”. Tako smo govorili jer u odnosu na bilo koju tačku dolaska do Podgradaca te čekao blagi i neosjetni uspon. Tako smo opet, vikendom, otišli gore. Naš četvoro, dva bicikla i prikolica.

Ovo je mala foto-priča o vožnji kroz domaće predjele i ljepote.

Babu, moju, i mamu, isto moju, tj. babu od moje djece (A, vidite, gdje se zapetljava!) i ostalu ekipu smo ostavili da se zanimaju nedeljnim ručkom i Sekanom, a nas troje smo iskoristili divan jesenji dan za ono što baš volimo – vožnju biciklima.

DSC_0668
Ovo je poprilično brdo. Jurili smo 20.

Krenuli smo od babine i đedove kuće koja se nalazi na vrh jednog brdašceta, prema Barajima. Ko ne zna, a malo ko će i znati ko nije iz tog kraja, Baraji su zaselak Podgradaca. Čini ga dvadesetak kuća. Nekad je vrvjelo od djece u toj mjeri da se bez problema zimi utaba brdo od sanki a danas ih nema više od petoro. Takva vremena došla. Ko ne zna, u Baraje “uđeš” kad pređeš potok Barajišu, u dnu barajskog brda.

Kroz Baraje smo proletjeli i krenuli put Grbavaca.

Tamo mi je mati, tj. baba od djece mi,  išla na igranke. Kažu da je bilo ludilo 😀 Bez babine pratnje, moje babe (Je l’ pratite?), ona i tetka nisu mogle mrdnuti. One ispred, a baba iza i na igranku. Do Grbavaca ima nekih 6 kilometara brda, makadama i prirode.

DSC_0674
Uspon do Baraja

Đed nas je odgovarao kad smo krenuli na vožnju. Predlagao da idemo prema “pilani”, tj. centru Podgradaca “imate tri kilometra i taman.”, ali nismo mi bezveze biciklisti, i to opasni. Toliko opasni da se na opasnom nagibu deklarišem(o) kao pješaci. Nije moglo drugačije. Vukla sam tiranosaurusa.

DSC_0676

Na već nekom oštrom usponu, T-rex se smorio i tražio da izađe iz prikolice. Pametno dijete. Brže je išao od mene. Broj Jedan je vukljao aparat, a ja prikolicu. Zbog urođenog osjećaja za pravdu, morala sam napraviti bar neki balans na slikama.

DSC_0678
the Grbavci

O Grbavcima se na Internetu teško šta može saznati. Prvo, to je malo selo, ne previše značajno, koliko god drago. Drugo, ima previše drugih sela sa istim imenom, čak u Srbiji i Crnoj Gori. Istorija mu je, kao i cijele Kozare na kraju, krvava. Stradanja kroz ratove ostaju nijema i da bodu oči baš kao i ovi spomenici.

DSC_0681 Pretpostavljam da je selo dobilo ime jer se nalazi na blagoj visoravni, kao grbi, a ova crkva zajedno sa starim hrastom je centar sela. Iza crkve je i Omladinski dom (pretpostavljam da on ima veze sa onim igrankama s početka teksta) i malo mi je teško zamisliti vrevu koju su opisivali mama, tetka i baba. Kad smo mi prolazili nije bilo žive duše.

DSC_0685
Osnovna škola

Surfajući našla sam ovaj tekst o starom učitelju. To vrijeme što on opisuje je zasigurno prošlo. Kroz priču sa jednim lokalcem saznali smo da školu trenutno čini desetak đaka i da je pred zatvaranjem.

Uz neka čudna, ćopićevska osjećanja produžili smo dalje, prema putu za Turjak. Uživali smo spuštajući se sa te grbavačke grbe. Nije loše uopšte, pogotovo kad se vuče teret. Uz put smo smo vidjeli da su ljudi, u stvari, u voćnjacima.

DSC_0684
i imaju sliku da to i dokažu

Jabuka je bilo na sve strane. Uredno složene u voćnjacima, dvorištima, pored puta. Iako nema mnogo stanovnika, vidi se da rade. Bar oni koji mogu.

DSC_0699Inače, baka je uredno čula zvuk škljocanja aparata. Vidi i čuje, a bogami  i gazi. Lijepo smo se pozdravili i produžili dalje. Ubrzo stigli do puta za Turjak i htjeli smo nazad ali ne istim putem. U dvorištu kuće pored puta, vidjeli smo neku bakicu koja je razgovarala na telefon. Bingo. Sačekaćemo da ona završi pa ćemo nju upitati jer nemamo baš mnogo izbora. Bakica je bila brza.

Sin iz Holandije, nazvaće za pet minuta. Šta treba djeco?

Baka nam objasnila kud i kako, pa da biramo. Mi izabrali da se ipak vratim istim putem, iako je opet uzbrdo. Radije to nego da idemo cestom. Zahvalili joj se i rekli da pozdravi sina. 🙂

https://twitter.com/DaraPicard/status/650737843967524864

DSC_0695Lagano smo krenuli usponom. Dinosaur se, začudo, nije bunio. Namjestio se na jastuče i bio u nekom kunjajućem fazonu. Mi smo uživali u pejzažu i arhitekturi koju smo sad mogli natenane gledati jer nismo jurili.

DSC_0697
I ovo je neka arhitektura

Nije bilo mnogo ovakvih prizora. Naprotiv. Kuće su uglavnom uredne, sa cvijetnjacima i skoro brižnom pažnjom prema detaljima. Smijte se, ali izvolite proći selom pa ćete vidjeti.

DSC_0693Kako sreća prati hrabre i blesave, tako je i sa nama bilo. Nakon par kilometara, Broj Jedan sretne kolegu sa posla koji nam je objasnio kud možemo da idemo, a da nije istim putem kojim so došli. I mi šta ćemo. Skrenemo 😀

DSC_0708
semiselfi

Put je bio makadamski, a gradnja u istom fazonu – sa akcentom na detalje. Ne znam da li postoji ali bi se mogao definisati neki grbovački stil gradnje i uređenja. Ima tu neke posebnosti.

DSC_0711Dalje smo nastavili makadamom i čekali da pređemo “dva mostića” i onda ćemo izađi u Donjim Podgradcima.

DSC_0713
U slobodno vrijeme izvlačim balvane

Mnogo smo bili zahvalni kolegi-putokazu. Zahvaljujući njemu, vozili smo ipak po ravnom i novom terenu. Onih par ljudi što smo sreli, izgleda da smo mnogo iznenadili. Em idu biciklima, em vuku dijete u prikolici. Nismo odavali utisak inteligencije u očima lokalaca.

DSC_0710Razumljivo. Svejedno, uživali smo,  unatoč začuđenim pogledima.

DSC_0720Pejzaž se smjenjivao u nizovima – voćnjaci, kukuruzi, kuće, livade.

DSC_0718Sreću je bilo teško obuzdavati.

DSC_0723Uskoro smo stigli u Donje. Tako se stručno kaže. Rijetko ko govori pun naziv – Donji Podgradci. A u Donjim tek lijepih kuća! Ne mislim samo na bogate, već jednostavno uređene kuće. Kuće-gospođe.

DSC_0729

Čak nam je i vrijeme išlo na ruku. Jutro je bilo sunčano ali je popodne sunce nestalo, na našu sreću. Za oktobarski dan je bilo baš toplo i sunce bi nam bilo višak. Ovako je samo povremeno upotpunjavalo divotu.

DSC_0724Pored milostivog vremena, i Kmekavac u prikolici je bio milostiv isto. Za skoro tri sata vožnje, pokazivao je potpunu saradnju . To se tako kaže. Da nije pričao većinu vremena, tačno bih provjerila da li je to naše dijete. Poštose nije gasio, sve je bilo ok.

Imali smo samo jednu piš-pauzu i tata je odlučio da to zabilježi. Nakon, naravno. Piš-pauze su bitne za male dječake.

DSC_0732

DSC_0730
Kombajn&šleper

Jedan dio puta smo ipak bili osuđeni na glavnu cestu. Mama, tj. baba, ako čitaš, pazili smo, a i nije bila gužva. Računali smo na nedjelju.

Ukupno smo prešli oko 25 kilometara. I to je do sada najduža vožnja prikolice i tereta u njoj.

Nije mnogo za običnu vožnju, ali za šlepanje nije ni malo a i  teren je bio poprilično zahtjevan. Mišići su lagano zatezali sledeći dan, nisu uspjeli izignorisati događaje. Bradonja mi je bio vrijedan i naknadno je uspio pribilježiti kretanje. Ko mi je kriv kad nisam nikakav treker uključila. Na mapi se nije učitao dio puta prilikom povratka. Google ga jednostavno nije vidio i tu nedostaje nekih 7 km.

podgradci - grbavci OKT2015

I da, vrijeme nas je odlično poslužilo do kilometar i po pred kućom. Trebam li reći, uspona pred kućom? Dinosaura smo pokrili, a nas dvoje pokisli. Za slikanje smo pustili i njega da kisne.

Šta htjedoh na kraju reći?

Uživali smo. Bicikli i porodica, dobra je to kombinacija.

#nofilter
#nofilter

13 Comments

  1. Ljubiša
    6 October 2015 at 10:19 am

    Divan poduhvat i opis istog. A što mi je posebno milo&drago kroz moje Grbavce.
    Pozdrav kolegi Bojanu- nisam znao da je podgradački zet.

    • 6 October 2015 at 8:47 pm

      Hvala 🙂 Lako je divno opisati nešto što je divno. 😀
      Bojan je dijelom podgradački zet. Svoje lijevčansko porijeklo isto tako čuvam.

  2. Zeleni zub
    6 October 2015 at 11:04 am

    Sve pohvale za kombinaciju bicikl-porodica .

    • 6 October 2015 at 8:47 pm

      Kombinacija se zahvaljuje. 🙂

  3. Марија
    7 October 2015 at 10:39 am

    Лијепо пишеш али мени је посебно лијепа тема. Иначе, ја сам из Грбаваца а имам родбину и у Барајима и у Г.Подградцима. Бициклом сам као дјевојчурак прошла све те крајеве уздуж и попријеко па сам се присјећајући свог дјетињства и смијала и плакала. ?

  4. 7 October 2015 at 11:02 am

    Cao,
    Hvala Daro za like blog.
    Podsjetih se djecackih dana I voznji na biciklu iz Desancica do Pilane, u kestenje po Grbavcima i Kozari, u kranje jabuka u vocnjake, u branje tresanja, na kamenolom na jezero na kupanje na bazen…itd,itd.
    Zivot je kratak I trebas ga prozivjeti Kako se moze.
    Drago mi je vidjeti da se jos uvijek zivi I uziva u rodnom kraju.
    Pozdrav,
    Mali Dragan (Kako su me zvali jer ujak sa is Tim imenom je uvijek bio veliki!!! )

    😉

  5. 7 October 2015 at 2:49 pm

    Marija, hvala na javljanju i drago mi je da ti se sviđa odabir teme jer je i moja omiljena. 🙂

  6. 7 October 2015 at 2:51 pm

    Dragane, uvijek je lijepo čuti ovakve reakcije na tekst. Mislim da se trebamo češsto prisjećati sebe kao djece, ne nužno djetinjstva :), već onog stanja “u glavi” koje smo imali kao mali jer smo tad bili najbliži sebi. Bar ja tako mislim. I ja sam se kao mala bavila istim aktivnostima. Od kranja voća do kupanja 🙂 Lijepo je to podijeliti.

  7. 7 October 2015 at 9:40 pm

    Jao Daro, svaka ti čast, brate ti kad ovako napišeš 😀 , kao da sam išla i ja. Prekrasne fotografije, divna priroda, divni vi <3

    • 7 October 2015 at 10:42 pm

      🙂 Hvala, Nataša. Mi smo bili crknuti.

    • 14 October 2015 at 8:28 am

      🙂

  8. 30 March 2016 at 4:54 am

    Bas vam zavidim na uzivanjima u nasoj prirodi.Uzivao sam i ja,gledajuci vase fotografije,te u sjecanjima na sume,livade i Vrbasku, posebno u Donjim Podgradcima.Vec peta godina kako nisam bio tamo.Jedva cekam da ponovo dodjem i udahnem potkozarskog vazduha i mirisa Vrbaske na Zlatanovom rancu uz blagu sljivu i nesto sa raznja.Pozdrav sa druge strane svijeta gdje tako sta nema/Australije.

    • 30 March 2016 at 8:23 am

      Hazime, baš mi je drago da Vas je moj tekst podsjetio na rodni kraj. Nadam se da ćete uskoro uživati u njemu. Veliki pozdrav iz Banjaluke!