Šator, planina kojoj se vraća

Iako je ime dobila zbog stijena, odnosno grebena koji se piramidalno uzdiže i pomalo podsjeća na šator, ja ću i dalje da ostanem u uvjerenju da je to zato jer je to planina gdje je kampovanje prava uživancija.

Panorama 54a

Šator planina, lična priča i još ponešto

Malo sa Wikipedije, malo sa planinarskih sajtova, možete saznati da se Šator planina (1872m)  proteže iznad Grahova razdvajajući Livanjsko, Glamočko i Grahovsko polje. Kad se penjete, divno izgleda prizor ravnice koja puca u daljinu. Nikad neću naučiti koje polje je na kojoj strani. Ispod glavnog vrha, Velikog Šatora, leži Šatorsko jezero.

Panorama 57a

I prije nego što počnete gatati u koje polje gledati, prvo nećete moći odvojiti pogled od jezera. Poput ogromnog ogledala u njemu se ogledaju vrh i stijene planine, a ako se bolje zagledate vidjećete i biljke koje rastu u jezeru. Najveća dubina jezera je 8 metara, a vidljivost, kažu, često seže i do samog dna.

Panorama 58a

U blizini jezera postoji motel koji, bar spolja, djeluje poprilično očuvano iako je daleko od bilo kakve funkcije. Oko motela postoje još tri-četiri “objekta”, tačnije, ruševine koje ako vidite po noći i pustite mašti na volji, možete vrlo lako zamisliti u postavci nekog horor filma. Nisam to radila iako je bilo začetaka scenarija.

Prvi put na Šator smo došli sa prijateljima koji su nas danima davili pričom o divnoj prirodi i još ljepšem jezeru. Pošto smo znali da to nije bezveze i da to nije davljenje već želja da podijele ljepotu sa nama, i mi smo se 2011. prvi put zaputili put Grahova. Ja sam tad bila trudna,  pa je Broj Jedan vozio brzinom kočije sa dva konja, pa je put od tri i po do četiri sata sa zaustavljanjima trajao skoro šest sati. Sreća pa smo imali saputnika koji je pušio pa su pauze dobro dolazile. I tada kako smo došli – zaljubili smo se.

Da, sad ću ja vas da davim slikama i pričom o Šatoru. Išli smo sve četvoro sa prijateljima i ovo je post o našem vikend-kampovanju na Šator planini i usponu na njen vrh.

Put

Od Banjaluke do Grahova ima oko 165km i put je sasvim ok. Od Grahova do jezera ima više od sat vremena jer zadnjih 15 kilometara milite po putu. Prvo počinje pomalo a onda…

1se uvalite. Pogotovo ako je kiša padala.

2Sreća moja, pa mi je prijateljica dala tabletu protiv mučnine pa sam pola puta prespavala (rekla je da je protiv mučnine!) i meni je vrijeme proletjelo.

Kampovanje, cikloturisti i nešto mudrovanja

Priroda, a naročito planine, znaju biti poprilično nadmene pri prvom susretu. Čujete o njima divne stvari o ljepoti, o miru, gostoljubivosti a često bude obrnuto. Morate joj dati vremena. Tako je i nas dočekala kiša i hladnoća. Ništa od one ljepote u sjećanju. Bilo je nagovještaja ali  hladnoća i kiša koja je u naletima dolazila nije dozvoljavala ni to. Meni je misli od ružnog vremena skrenuo bicikl koji je bio naslonjen na motel. Malo bicikl, malo Bebo koji je trčkarao tamo – ovamo. Dok smo se raspakivali, vidjeli smo dva cikloturista natovarenih bicikala kako zamakoše put jezera. Kasnije su nam se pridružili i oduševili sa “pita” i “rakija” (englesko “r”). Njih dvojica su iz Izraela a krenuli su put Grčke. Od kud ovdje, to samo oni znaju. Ono što je na mene ostavilo utisak je razlika u kulturama i pogledu na svijet a ovo saznanje me je spucalo  samo jednom rečenicom. Naime, kako nas je bio čopor, pričalo se svašta, pa i o tom što su naši stari pričali. Drug, čiji su baka i djed iz tog kraja, ispričao je nama svima pomalo jezivu priču da su tokom Drugog svjetskog rata izbjegličke kolone prelazile preko grebena planine u koji smo gledali stojeći ispred motela. Ispričao je kako su zbjegovi bili i zimi i kako se znalo desiti da se od umora, zbog leda i nepristupačnog terena, neko samo skotrlja niz stijene i završi u jezeru, pod ledom. Kasnije su, valjda, pronalazili kosti u jezeru. Evo, mene i sada jeza prolazi od ove priče, a jedan od cikloturista je prokomentarisao:

Oh, what a beautiful place to die!

“O, kako divno mjesto za umrijeti!” meni je graničilo između neslane šale i uvrede, a čovjek je rekao samo svoju perspektivu i istinu. Meni se ovo vrtilo po glavi jer samo govori kako nam je prošlost prepuna ovakvih priča i nije ni čudo što ih sa gorčinom pričamo. Ipak, uz dužno poštovanje, njima je mjesto u prošlosti. Nadam se da će tamo zauvjek i ostati.

Sadašnjost je bila – vikend pred nama i prvo pravo kampovanje sa djecom u divljini.

Iako nas je dočekala kiša, a mene nenadana kontemplacija koju nisam ni ovdje mogla zaobići, lijepo smo spavali. Sekanu smo utrpali u skafanderčić, a T-rexa (nakon uspona dobio je novi online nadimak) u zimsku pidžamu i vreću i zakunjali. Duvalo je nimalo prijateljski i nadali smo da će sledeći dan biti bolji.

Dan poslije

Šatore smo raširili u šumi i hučanje nije obećavalo. Iznutra je djelovalo da je vani oblačno i hladno ali kad smo se  izmigoljili vani, ušli smo predivno jutro. Odličan fazon, planino! 😀

Sekani je odmah montirana ljulja, a T-rex je bio na domaćem terenu. Ipak je on ovdje došao prvi, dok je još bio u stomaku.

3To što za razliku od kampovanja u kampu  ovdje nije bilo ni struje, ni kupatila, ni tople vode (pitke je bilo) može djelovati kao otežavajuća okolnost – nije. Ovdje smo imali društvo. I to društvo koje je bilo više nego voljno da se pozabavi djecom.

4

Čak sa oboje istovremeno!

5

Po tzv. PiP-u (Planu i Programu), ovaj dan je bio namjenjen za ležanje i jedenje, odnosno spremanje jela.

13
Salon za ručavanje/kuhinja/dnevni boravak
7
Ona Koja Čuči I Sjecka Luk

Ja sam po PiP-u za vrijeme spremanja jela, bavila djecom koja su odrađivala dio oko ležanja.

8
Noge ništa ne rade

Taj dan smo čak imali i goste, cikloturiste, koji su navratili da se raspitaju oko puta i da se pozdrave. Nisu znali da će dobiti mnogo više.

11
Mini-predavanje o svemu 😀
12
Hvalaaa!

U međuvremenu, bilo je i onih koji su vrlo ozbiljno shvatili preživljanje u prirodi. Broj Jedan je odlučio da “ižđelja” kašičicu  jer se ipak čorba pravila.  I uspio je.

10

I on i čorba.

DSC_0209Iako je jutro bilo vedro, popodne, taman u vrijeme ručka, počela je kiša. Naš divni, prostrani salon za ručavanje smo morali zipovati u šator. Niko se nije žalio.

DSC_0229 Kiša je ubrzo stala i jedan dio ekipe je otišao u šetnju oko jezera. Kad kažem oko jezera, djeluje blizu ali nije tako. To je fina rutica od sat i po, a sa djecom još duže u zavisnosti od toga na koju stranu se uputite.

14

Panorama 50a

15Kiša, iako nas je na kratko stjerala u šator, kasnije je napravila divan pogled i zalazak sunca, zahvaljujući oblacima.

16Naveče smo sjedili oko vatre, kao pravi omladinci. Nismo imali gitaru ali su djeca tamburala po nama pa to negdje dođe na isto.

image-ebe4d46a3ab5d55de29669ef5ca8f964047fd0d264dd46c66a5fedd313c43484-V

Uspon na Veliki Šator, najveći vrh Šatora

Poneseni prethodnim jutrom, očekivali smo opet ljepotu, kad ono – magla. Premišljali smo se skoro do  11 sati da li da penjemo ili ne. Čak je neko rekao da trebamo penjati, slikati se i reći da smo bili na Magliću 😀 . Ne znam kako, pokrenuli smo iz jutarnjeg sna.

DSC_0001_2

Sekanu je odnijela Ona Koja Čuči I Sjecka Luk i postala Druga Mama 🙂 Pošto je jedan dio uspona poprilično nezgodan zbog kamenja, ovo razdvajanje u dvije manje grupe, sa po jednim djetetom je bila dobra ideja. Sekana sa zamjenskim roditeljima skoro pola sata prije, a mi za njima.

DSC_0007_2T-rex (da, da, nema više bebastog nadimka, i onako sam sebe tako zove već mjesecima) se usput zanimao bubama i cvijećem i do početka uspona ga je bila prava muka usmjeriti na stazu. Dobro se snalazio.

DSC_0002_4

A mi smo, naravno bili preponosni jer smo ipak računali da će se jedno od nas vjerovatno vratiti sa njim odmah u početku. Međutim, iznenadio nas je.

image-c4ef12c486b4dfd0055d4e0afcf59a273d77062719f595717f8e87233cd95982-V

DSC_0004_3Mali žilavac je cijeli uspon preko prvog grebena uspio da popne sam. Kad smo došli na travnati dio, pažnju su mu opet počele da odvlače bube i cvijeće i onda je ugrijalo. Sunce je počelo da se probija a T-rexu je vrijeme za spavanje odavno prošlo. Zbog magle smo kasno krenuli ali šta je tu je. I za njega sam ponijela rezervnu nosiljku koja je njemu malo olakšavala stvar jer se mogao skroz opustiti na leđima. Čak smo i jedan selfie napravili.

DSC_0006_3Noseći ga uz brdo već sam počela da razmišljam o povratku kad eto vidikovca! ‘ajd samo da se uslikamo pa ćemo nazad.

image-89aab1ae60247e5cf7a3cce84663aa386775c3ae0d7bb34f1e7352ef99ec8e92-V

Međutim, malo keksa, voda i daleeeko jezero, su mu dale elan da nastavi. I meni i njemu. Čekao nas je laganiji, skoro pa ravni dio puta, a onda najteži, pred vrhom. Pao je dogovor da ću ga malo nositi, a da će malo i hodati. Uz odmaranje došli smo i do ove faze.

DSC_0012_1
Ljubi ga majka!

Trebalo je motivacije i objašnjavanja ali smo se raspodjelili. Onaj ko nije mogao da nosi zbog kičme, uzeo je taj dio posla.

DSC_0013

I uspjeli smo!

DSC_0022

Sekana je već došla gore i bila je atrakcija pa se slikala sa planinarima koje su zatekli na vrhu. Ona njima, a nama ovaj hrabri momak sa biciklom. Uopšte nemam ideju kako je uspio iznijeti bicikl preko staze koja je strma i kamenita. Meni se ne bi dalo. Vjerujem da vrijedi užitka spuštanja.

DSC_0025

Druga Mama koja je uznijela Seku do vrha a kasnije i nazad, je dolazila sebi i trebalo joj je da i nju neko drži 🙂

DSC_0018A mi smo se malo valjali, odmarali, slikali. Veliki je ovo poduhvat bio za sve nas, a pogotovo za male ljude.

DSC_0021
Seka&T-rex

Vrijeme nam je išlo na ruku, pa sunce na vrhu nije stalno pržilo. Iako je bilo ugodno, znali smo da se tog sunca na vrhu moramo čuvati jer se vrlo lako izgori.

image-f01ea74600daec9799309cd3e88355e75f8a3be53794692fecf472c6365a9b89-V
Šta su se ovi smorili? Meni je super!

I naravno, grupna. Ipak smo zajedno prošli kroz ovu avanturu.

svi

Nakon odmora i slikanja, krenuli smo lagano nazad. T-rex je prehodao cijelim putem. Bilo je kenjkanja na težim dionicima ali se izborio. I on i mi. Ne znam hoće li nas mrziti ili voljeti zbog ovakvih akcija, ali jedno je sigurno – ljubav prema prirodi su uči od malih nogu. Sa tri i po godine dobro zna  da se priroda čuva i da se smeće mora pokupiti a to je lekcija koju mnogi nisu savladali što smo mogli vidjeti čak i u ovoj ljepoti.

DSC_0012_2 Nama je ovaj vikend bio savršen. Nije bilo savršeno vrijeme, nismo se okupali iako smo planirali, bilo je kenjkanja, plakanja, smijanja, komaraca ali ljepotu i uživanje smo ponijeli u sebi. Slike su tu samo da nas podsjete na to.

Šatore, doći ćemo opet!

miFotografije: Tihomir Dakić, Bojan i Dajana Zlojutro

15 Comments

  1. 28 July 2015 at 6:49 am

    Predivno! Stvarnp nemam šta da dodam više!

  2. 28 July 2015 at 8:41 am

    Ajoj, meni je drago da ti ideš na ovakva mjesta, pa ja ne moram, a sreća pa znaš opisati, isto je kao da sam bila 🙂

    A bebicina sreća na svakoj fotki je za ne povjerovati 😀

    • 28 July 2015 at 9:11 am

      Haha, nikad bolje opravdanje nisam čula 🙂 AJ’ dobro. Prodano.

  3. 28 July 2015 at 10:03 am

    A Daro, kakva je ovo ljepota, hvala ti na ovakvim postovima, tačno kao da sam i ja bila 🙂

  4. Nikolina Brnic
    28 July 2015 at 10:59 am

    Darooo pa to mi je zavicaj…mnogo puta bila, cak par puta kampovala doduse kao skolarka i student..Divnoo, mora se dozivjeti. Svaka cast za hrabrost ici gore sa klincima 🙂
    Nina Brnic

  5. 28 July 2015 at 4:46 pm

    Ne znam, Ali nekako u cijeloj priči nedostajem ja 😀
    Trebala si povesti i mene pa da ti do kraja zivota prigovaram za pretrpljenu patnju 😀

  6. 28 July 2015 at 11:11 pm

    Kako ste vi samo srećni i bogati ljudi što imate društvo za ovakve akcije

  7. Suzana
    30 July 2015 at 1:09 pm

    Bravo, bravo, bravo :)! Možda bi uskoro trebali početi snimati dokumentarce, kad vam tako dobro ide. A djeca samo mogu da budu ponosna na takve roditelje i zahvalna na svim iskustvima i avanturama koje im priređujete :)! Divno!!

    • 1 August 2015 at 11:53 pm

      Samo da krene neko National Geographic edition za RS. Ostao bi samo National :))) Hvala, Suzana.

  8. 1 August 2015 at 9:53 pm

    Svaka čast na izletu. Zavidim Vam 🙁
    pozdrav za svu ekipu

  9. 1 August 2015 at 11:51 pm

    Hvala 🙂

  10. 9 October 2015 at 9:22 pm

    Divno, prelepa priroda!

  11. vera stojiljkovic
    7 December 2015 at 10:38 pm

    Divan odmor za dusu,oci i slatki napor tela donose radost,zdravlje za duzi zivot.Kmo srece da se svi mladi ugledaju na vas

    • 8 December 2015 at 8:13 am

      Hvala, draga Vera.