Priroda i društvo u porodilištu – iskustvo porođaja u Francuskoj

I ptice na grani znaju koliko volim čitati blog Slađane Perković na kojem piše o putovanjima, prirodi i društvu. Malo je poznato da već sedmicama sa nestrpljenjem čekam njenu priču. I evo je. Priča o putovanju, malo drugačijem, najznačajnijem koje žene imaju – priča o porođaju.

Subverzivno porodilište (mjesto po mjeri majke i bebe)

Zidovi čekaonice su zreli za krečenje. I toalet bi definitivno trebalo renovirati, na plafonu su još vidljivi tragovi pucanja vodovodnih cijevi. Presvlaka od skaja na stolu na kome se pregledaju trudnice je već dobro poderana. Na prvi pogled, kao da ste u nekom porodilištu u bivšoj Jugi, a ne u pariskom predgrađu, u porodilištu Lilas u kome, ako tu želi da se porodi, buduća majka čim sazna da je trudna, mora rezervisati mjesto.

Nije sve u novcu

«Jeste li razmišljali kakav porođaj želite? Imate li kakvih želja?» – pita babica tokom jednog od časova u školi za trudnice koji se održavaju u porodilištu –

«Da li ste razmišljali o tome želite li anesteziju ili ne? Možete se poroditi u kadi ili klečeći, ležeći sa strane ili četvoronoške. Tokom kontrakcija možete sjediti na lopti ili ako vremenske prilike dozvoljavaju šetati u parku koji je u sklopu porodilišta. I ne zaboravite pripremiti listu pjesama koje želite slušati tokom porođaja. Vaše je da se namjestite kako vam odgovara, mi ćemo se već snaći da vas porodimo.»

Sve ostale trudnice već imaju neku, ako ništa, bar okvirnu ideju o svom porođaju. Meni ništa ne pada na pamet. Priznajem, nisam se baš najbolje pripremila na zadatu temu. Zar nije moje samo da se na dan D pojavim u porodilištu?

Kakve sad želje i pozdravi?!

I kako to moj porođaj pripada samo meni, a babice su tu samo da me vode kroz cijeli proces?! Prevrćem očima. Fino si izabrala sebi porodilište, mislim.

A da budem iskrena svidio mi se imidž koju uživaju. Subverzivno porodilište među porodilištima.

Već pedesetak godina, koliko postoje, zastupaju ideju da žene imaju pravo raspolagati svojim tijelom od izbora kontracepcije, abortusa ili načina na koji se žele poroditi. Prvi su počeli primjenjivati princip porođaja «bez bola», a vršili su i abortuse i to prije nego što je donošenjem zakona Veil 1975. godine to uopšte bilo legalno. Upravo zbog toga su svojevremeno i bili na meti tzv. antiabortus komandosa.

Majke i bebama ostaju u porodilištu četiri do pet dana što je gotovo duplo više nego u drugim bolnicama u pariskom regionu pa je i to jedan od razloga zašto su im proračuni u minusu. Zgrada porodilišta jeste dotrajala, ali roditelji bar imaju vremena da se upoznaju sa bebom i opušteno krenu u novi život.

Kad se sve ovo sabere, bude me sramota jer sam uopšte razmišljala o neokrečenom hodniku i poderanoj presvlaci od skaja.

Samo zen i prirodno

U porodilištu se primjenjuje i princip da se tek novorođena beba prije kupanja, vaganja i mjerenja, prvo stavi majci na grudi.

«Ne želimo da odvajamo naglo bebu od majke. Prvi kontakt je jako bitan i odvajanje može biti traumatično za oboje. Za kupanje, vaganje i oblačenje uvijek ima vremena» – objašnjava babica.

U Lilas sve je zen i prirodno, a pored škole za trudnice, u ovom porodilištu nude i časove o carskom rezu, epiduralu, ali i joge, sofrologije i pjevanja. Jedni su od rijetkih koji imaju i časove isključivo namjenjene budućim očevima. Oni ne samo da mogu prisustvovati porođaju, već i dijeliti sobu sa majkom i bebom tokom njihovog boravka u porodilištu. Kako nema rezervnih kreveta, očevi obično «kampuju», tj. po paroli snađi se, donose dušeke na naduvavanje. Tako se brzo stvori atmosfera iz autokampa u Trogiru 1984. godine, kada je vaša cjelokupna šira familija zajedno ljetovala pod istim šatorom.

Novopečeni roditelji još za vrijeme boravka u porodilištu uče da kupaju, presvlače (ko novorođenčetu nije oblačio bodi, ne zna šta je muka) i mijenjaju pelene bebi.

I još nešto jako važno, dan-dva nakon rođenja bebe pored doktora, babica i drugog medicinskog osoblja porodilju obiđe i psiholog. (Ta posjeta se može pokazati kao veoma neprijatno iskustvo, ako psiholog zatekne oca vašeg djeteta kako se odmara u vašem, tj. porodiljinom krevetu).

Teorija i praksa

Soba za porođaj ima đakuzi, ali on je prvenstveno namjenjen ženama koje žele da se porode prirodnim putem bez epidurala.

«Vi želite anesteziju?»

«Želim dvije, ako može!»

Nije mi do šale, mada su babici izgleda smiješne moje dosjetke. Uostalom, ona preko bolničkog bijelog mantila ima roza duks na kome piše «Keep calm, I am a midwife». Predlaže mi da se istuširam i sjedim na lopti do dolaska anesteziologa. Sve naučeno u školici o samokontroli pada u vodu. Pusti lopte i šetnje, treba mi nešto jače.

Sjećate se onog plana i želja sa početka teksta? Moj plan je bio da dođem i porodim se za dva-tri sata, ali ništa od toga. Porođaj se odužio nečuveno dugo, pa babica predlaže da probamo akupunkturu.

«Šta misliš da pokušamo malo ubrzati ovom metodom?»

Šta mislim? Osim nekog kompota i vode nisam ništa jela posljednja 24 sata. Sanjam da se već jednom porodim i naručim pečeno pile (minimum) i spremna sam da probam sve, pa čak i eksperimentalne metode.

Druga babica kojoj je akupunktura uža specijalnost mi zabada iglice u predio stopala i objašnjava šta je to chi energija (teško je pratim, jer mislim na ono pečeno pile).

Da li je akupunktura pomogla, ali nedugo nakon toga kreće porođaj. Četiri babice su oko mene. Jedna on njih ima prilično važan zadatak – da mi maše lepezom iznad glave.

Svi govore u glas kako sam hrabra, da mi super ide i obećavaju da će me u sobi čekati večera. To zadnje je posebna motivacija.

Mito i korupcija

Prvo što nam u sobi pokazuju je telefon na stolu pored kreveta. «Slobodno nazovite dežurnu sestru ako vam bilo šta treba.»

I trebalo je. Telefonirala sam svakih 5 minuta (ne pretjerujem).

«Beba plače, ne znam šta joj je» – vičem panično u slušalicu.

Tri sekunde kasnije medicinska sestra je u mojoj sobi.

«Kada ste zadnji put promijenili bebi pelenu?»

Razmišljam koji trentak. Osjećam se malo glupo.

«Nikad…»

Žena se smije.

«Ne brinite, svima se to dešava».

Beba neće da jede. U 3 ujutro upada sestra sa pirsingom na jeziku i narednih sat isporbavamo sve položaje pri dojenju i razmatramo taktike kako da natjeramo bebu da počne jesti.

A za desert - grejpfrut. Tuga i nevjerica
A za desert – grejpfrut. Tuga i nevjerica

«Ne brini, nije ovo nikakva muka» uvjerava me. «Moj sin ima 13 godina i tek tad počinju problemi».

Opet utipkavam broj koji već znam napamet.

«Bebi je izašlo nešto crveno na čelu!»

Dolazi neka nova dežurna sestra i objašnjava nam da sve bebe imaju akne i onda ostaje sa nama neobavezno da ćaska.

Kad ne zovem ja, telefoniraju oni meni.

«Dođite, vrijeme je da okupate bebu», «Dođite, treba izvagati bebu», «Dođite, trebamo obaviti neke analize».

Osjećam da beba i ja uživamo posebnu pažnju. A nisam nikome dala kovertu. Ni bombonjeru. Ni šteku cigareta. Ništa.

Osim neke sitne razlike koju treba da doplatim jer sam u jednokrevetnoj sobi sa kupatilom, troškove mog boravka u porodilištu u potpunosti snosi zdravstveno osiguranje.

Pravilo, a ne izuzetak

Umjesto novca za rekonstrukciju ovog porodilišta, država je imala «bolje» rješenje. Jednostavno, zatvoriti ga, tj. preseliti ga i priključiti većem bolničkom centru. Ali zaposleni u Lilas nisu bili istog mišljenja.

«Ne tvornicama beba», parola je koja se provlači na svim fotografijama okačenim na prijemnom odjeljenju, a na kojima su ovjekovječene akcije i protesti zaposlenih. Pored onih standardnih metoda, kao što su na primjer protesti ispred zgrade Ministarstva zdravlja, da bi skrenuli pažnju javnosti, babice su se čak slikale i obnažene, a njihovoj borbi priključili su se i brojni poznati umjetnici.

A političari? Političari kao političari. Dok je bio kandidat za predsjednika, Francois Hollande je čak dao obećanje da će se lično založiti za opstanak ovog porodilišta. Naravno, predizborno obećanje se negdje usput izgubilo.

Ipak, prošle godine, ministrica zdravlja je dala svoju saglasnost da Lilas ostane tu gdje je i da se nađe novac potreban za obnovu. Ali riječi i dijela su dvije različite stvari.

Mada, dok napuštamo porodilište, u prizemlju se osjeća miris farbe. Dva radnika u plavom kreče zidove, ni manje ni više, nego u crveno.

Prava boja za revolucionarno mjesto kakvo je ovo porodilište koje postoji kao izuzetak, umjesto da bude pravilo.

Slađana Perković je urednica bloga Priroda&Društvo. Lično je isprobala usluge porodilišta Lilas kako bi čitaocima donijela što vjerodostojniju priču.

Posebno se želi zahvaliti kćerki Mili na nesebičnoj pomoći tokom istraživačkog rada.

 

 

1 Comment

  1. 5 May 2016 at 7:23 am

    Evo ostala sam bez tekst! Palac gore za ovakva mjesta!