Prijevremeno rođena djeca – ima li ih u Banjaluci?

Znate kako se ono neke stvari poklope sasvim slučajno? U ovoj stvari ja sam običan posmatrač ali opet razmišljam da nisam tu slučajno. Nadam se da je ova priča “moja svrha” u tom svemu.

Prije nekoliko dana upoznam ženu. Trudnica kao i ja, nije nam bilo teško naći zajedničke teme. Dotakosmo se i prvih trudnoća i ona pomenu kako se porodila u 7. mjesecu trudnoće. Ja već onako isprepadana porodom što me čeka (neko se opameti iskustvom, neko ne) pomislim kako sam sebična što dramim oko malih stvari jer sam ja ovaj krizni period prošla. Ostala sam pod utiskom kako je njen dječak zdrav i jak i kako nikad ne bih rekla da su prošli težak put do takvog stanja.

Nedugo nakon tog susreta, vidim kod fejsbuk prijateljice koju sam upoznala zahvaljujući blogu, podijeljen link za blog sa nazivom Upoznajte Viktora. Inače, nisam laka “na obaraču” pa ne klikćem na sve što se nudi ali iz nekog razloga sam htjela da vidim šta to ima posebno kod Viktora.

Viktor je prematurus, baš kao i dječak od žene koju upoznah.

Rođen je u 26.nedelji trudnoće sa težinom od 770 grama.

Pored šoka i nevjerice, svakodnevne borbe za život i zdravlje svoje bebe, Viktorova mama, Jelena, je smogla snage da piše o tom kroz šta su prolazili kao porodica.

Vjerujte, iz pozicije roditelja, ovo nije mala stvar. Ovo je hrabrost. Dijeliti riječi i slike svoje muke, nespavanja, strahova i neizvjesnosti – da bi drugi roditelji prijevremeno rođenih beba lakše prolazili kroz sve.

Viktor je danas veliki dječak, zdrav i prav. Pobjednik kao što mu i ime kaže.

DSCN4432

O Viktoru pišem jer jednostavno nisam znala kroz šta sve prolaze “mali divovi”. Način hranjenja, prehlade, infekcije, poremećeni hormoni, mogućnost gubitka vida, 1001 rizik koji može ostaviti trajne posljedice.

Možete li zamisliti na šta liči život roditelja dok se bori sa ovakvom svakodnevnicom?

Ja im skidam kapu.

Ipak, da se ova priča ne bi svela na hvalospjev, mene je u svemu zanimalo još svašta.

Sa čim se susreću roditelji prijevremeno rođene djece u Banjaluci?

U više navrata sam se čula sa Viktorovom mamom koja mi je ponudila hrpu informacija – u vezi zdravstva, sistema, okoline, ličnih strahova i nedoumica. Neke od njih su jako zanimljive, ali i strašne. Neke od njih su zajedničke svim roditeljima prijevremeno rođene djece, a neke, opet, samo za one koji su rođeni u Banjaluci.

“Statistike govore da se djece ispod 1000 grama, znači sa ekstremno malom težinom, rodi oko 7 na godinu (KC Banja Luka), koliko ih preživi ne znam…”

Ne znam koliko ima ukupno rođene djece u bolnici u Banjaluci ali je činjenica da je  “Univerzitetska bolnica Klinički centar Banja Luka  najveća i najznačajnija javna zdravstvena ustanova u Republici Srpskoj“. Po ovoj logici, trebale bi postojati razrađene procedure podrške za roditelje ove djece.

“Opet sam ogorčena odnosom medicinskog osoblja…najviše kod toga što ti ništa ne govore, ne daju ti pristup nalazima..moraš da “ih loviš” po hodnicima i tada opet ništa ne znaš…Sve rečeno u šiframa i frazama da te totalno zbune i ostaneš bez riječi…Svjesna sam činjenice da jedino oni mogu mom djetetu pomoći, ali dajte malo humanosti prema roditelju koji svom djetetu želi pružiti najbolju moguću skrb (uzevši u obzir kolika sredstva izdvajamo)…”

Više puta sam pisala na ovu temu. Počev od one vrste medicinskog osoblja koji ne razlikuju Hipokrita od Hipokrata, do onih koji junački podnose uslove u kojima rade i trude se da pacijentima ipak olakšaju život.  Pošto smo mi društvo sklono kritici, voljela bih baš ovdje da istaknem ono što je Jelenina želja a to je pažnja doktorice Vesne Novaković. Ko bude čitao blog, vidjeće koliko znači blagovremena intervencija uz lijepu riječ. Ja sam pokušavala da ne zaplačem čitajući njene retke…

“Opet se pojavila nova verzija čudnovatog straha koji me neprestano prati protekla 4 mjeseca. Dovoljna je neka nova riječ, neka nova gesta čak i potpunog stranca da se strah pojavi…Ovaj put to je prosta rečenica “izvući će se on”…Rečeno u ovom vremenskom obliku budi nove strepnje i strahove, jer se taman počneš navikavati i prihvatati stanje “izvukao se”…kad opet paf…padneš poput tek kupljenog sladoleda nespretnom djetetu.”

“Obični” roditelj koji se susreo sa nezgodnim pedijatrom možda može da nasluti sitni dio bola i straha o kojem Jelena piše. Meni je i to malo previše.

Pokušavam održati nit u tekstu da ne skrenem sa poente ali je jednostavno preteško…Nemoguće je ostati ravnodušan.

Iz tog razloga pitala sam se od kud snaga ovim ljudima? Jelena mi je rekla da ju je nalazila u podršci grupe/udruženja iz Srbije Mali div.

Jedino nacionalno udruženje koje se bavi ovom problematikom, a čija aktivnost obuhvata teritoriju Republike Srbije je pomoglo i Jeleni, a pretpostavljam i drugim roditeljima, da smogne snage da ide dalje. Na njihovoj službenoj stranici možete pogledati niz aktivnosti koji ova organizacija sprovodi.

Šta je zajedničko ovim  mamama?

Pored toga što su se obje porodile u Banjaluci i prošle kroz zajedničku priču, obje su pomenule isto – nedostatak podrške. Neko ko će ih uputiti u birokratske zavrzlame – zbog zdravstvenih problema bili su potrebni odlasci u Beograd zbog intervencija, a pokrivanje troškova je poseban put; neko ko će im reći o “sitnim stvarima” koje se javljaju kod ovih beba – sitnim za doktore a ogromnim za roditelje; neko ko će im reći da je prošao kroz to sve.

Obje su htjele da osnuju udruženje poput “Malog diva” koje bi na prostoru Banjaluke ili šire pružalo roditeljima baš ono što im treba – informacije i podršku. Još to nisu uradile a i dalje postoji potreba.

U trenucima neizvjesnosti i panike, neznanja i nemogućnosti, samoće i tuge…jedna rečenica bi mnogo značila, prosta rečenica da, preživljavaju i stasaju u krasna bića…ali nažalost kod nas iskustvo i znanje o  prijevremnom rođenju je na vrlo niskom nivou  i prosto ne postoji niko ko bi te uputio, savjetovao, saslušao u tim bitnim momentima tvog života i bitisanja tog malog bića u toj plastičnoj kutiji koja mu zamjenjuje tebe, majku…

77 dana boravka u toj pomenutoj kutiji, isto toliko dana straha, tuge, borbe…i daljih 17 mjeseci borbe pokušala sam opisati u svom blogu…

Kažu da ne postoji dovoljno zainteresovanih ali i da same ne mogu. Nadam se da je u pitanju stvar komunikacije i pravog momenta, i da će uspjeti u svojoj namjeri.

Za početak, tu je Jelenin blog. Možda on okupi kritičnu masu potrebnu za organizovanje. Vjerujem da bi mnogi roditelji, oni koji su prošli kroz sve i čija su dječica sad velika ali i oni koje to čeka, bili itekako zahvalni i da bi mirnije spavali…

DSCN5252

…baš poput Viktora.

 

 

 

9 Comments

  1. Olivera Zivaljevic
    18 August 2014 at 9:46 am

    Postovana, kao jedan od osnivaca Udruzenja “Mali Div” najtoplije vas pozdravljam i zahvaljujem se sto ste pisali o ovoj temi i o nama! Ukoliko na bilo koji nacin mozemo pomoci mamama malih divova iz Banja Luke i drugih mesta, stojimo na raspolaganju! Mnogo poljubaca Viktoru i svim drugim malim divovima i njihovim roditeljima! S postovanjem, Olivera Zivaljevic

    • 18 August 2014 at 9:50 am

      Draga Olivera, hvala na toploj i prije svega, brzoj reakciji! Mislim da će mame i tate u Banjaluci objeručke prihvatiti vašu podršku. Hvala Vama.

      • Olivera Zivaljevic
        19 August 2014 at 12:46 pm

        Nema na cemu! Rado cemo, koliko god mozemo, pomoci svakome kome smo potrebni. Mozete nas pronaci I na nasoj FB stranici. Ovo je link: https://www.facebook.com/udruzenjemalidiv
        I, jos jednom, hvala na interesovanju za ovu temu.
        Srdacan pozdrav,
        Olivera

  2. Irena Medar-Tanjga
    18 August 2014 at 10:12 am

    Ja sam rodjena od sedam mjeseci i to ’75 godine. Moji su mi pričali da je te godine vladala žužica u Banjaluci pa su mene i još jednu takvu otpremili u Zagreb u inkubator kolima hitne pomoći naravno bez roditelja. Kad su moji nazvali da cuju jesmo li stigli neka jako izborna babica je rekla da sačekaju malo da vide jel njihova beba živa jer je jedna u putu umrla. E ja sam ta živa. Za mjesec dana boravka tamo moji su jednom došli da me vide jer nije bilo potrebe da dolaze jer su me gledali kroz staklo. Kad sam došla kući imala sal gusu od plakanja, ali to se sredilo. Kao posljedica preranog rodjenja ostala mi je dioptrija što i nije neki problem, a garme i kile sam brzo sredilo. Kile na žalost i previše, možda traume iz tog prvog mjeseca života. 🙂

    • 18 August 2014 at 10:17 am

      Uh. Pa i ti si mali div :))) Nisam znala.

  3. 18 August 2014 at 5:16 pm

    Samo da ovo dođe do ušiju onih koji odlučuju…

    • 19 August 2014 at 8:18 am

      Ko zna…jednom.

  4. Rebeka
    18 August 2014 at 6:08 pm

    Daro, ako treba terminologija, ja imam jer je moje dijete bilo na intenzivnoj njezi. Nije se rodilo prijevremeno nego je imalo infekciju ali je provelo na Neonetal Intensive Care Unit gdje su bile i te druge bebe sto su rodjene ranije. Vidjela sam sve. To je jako tesko za roditelje, strasno. Mislim da su neki od tih termina isti, univerzalni.
    I nama je bilo tesko jer nismo znali kad ce izaci jer je bilo neizvjesno. Ali sam sigurna da je tu kod nas jos veca briga, vise neizvjesnosti. Ovdje su se ti roditelji sastajali jednom sedmicno ispred NICU. Roditelji su mogli da dolaze kad hoce dan i noc da sjede kraj djeteta.

  5. 14 March 2016 at 9:24 am

    Veliki pozdrav Daro citam sve od A do Z najezih se..ja sam majke pre vremeno rodjene bebe 32 nedelja 1920 krvarenje 1/2 stepen,povisen hiper tonus,strabizam,anemija..vjerujem prije svega u svoje djete i sebe i znam da ce sa puno truda biti sve u najboljem redu,zelim da pohvalim komplet osoblje 3 sprata klinickog centra narocito Novakovic,Solumun,Konjevic upravo ti strucni i veliki ljudi su spasili moju mrvu..a podrska najveca mi je bila upravo Jelena,Olivera (mali div i nasa grupa mrvice..ponosna sam sto sam majka jednog heroja ..☺☺😊