Poseban dan ili zašto je Banjaluka cycle chic

Danas je bio jedan od onih ne dana. Nije reklama za always, bože sačuvaj. U pitanju je jedan od onih lijepih dana koji se pamte dugo zbog niza slučajnosti i ugodnih susreta.

Prvi takav susret je bio u inboxu 🙂 Šta ću, iako je virtuelna, ipak je realnost. Dakle, dobijem mail od Ace, sjećate ga se iz prethodnog posta. Poslao mi je fotografiju koja je nastala ispred zgrade MUP-a RS povodom dana policije.

photo1Ne znam kako se vama čini, ali meni je ovo pozitivan potez. Nešto što se nekad podrazumijevalo i bilo ispred svake firme, sad je postalo raritet i definitivno predstavlja značajan potez. Jer znate kako je to danas u firmama, svako ulaganje se mjeri po nekoliko puta, pa makar bilo i minimalno, za stalak za bicikle. Eto, možda se zahvaljajući ovom potezu, pored Ace, još neki uposlenik MUP-a odluči da postane cycle chic.

Ovaj mejl je već bio dovoljan da mi uljepša dan.

Pošto sam imala nekih pola sata prije odlaska po Gospodina Bebu u vrtić, uputila sam se u park “Petar Kočić” u potrazi za chic biciklistima i biciklistkinjama.

Srela sam ovu gospođu koja je malo stidljivo i na brzinu ispozirala. Nije smatrala da je chic, za razliku od mene i njenih poznanika sa kojima je stajala. Sreća pa su mi oni pomogli u ubjeđivanju za fotografisanje nakon kojeg je gospođa stisla pedalu i otišla. Mnogo je simpatična bila.

tetaZa ovo kratko vrijeme, uspjela sam naići na još jedan primjer biciklistkinje koja očigledno često koristi bicikl sudeći po osmjehu.

curka 113

Pošto je pola sata proletilo, trebala  sam ići po G. Bebu. Smatrala sam da sam za danas već imala lijep “ulov” i spremila sam fotoaparat računajući da nam je došlo vrijeme za park i igranje u pijesku.

Međutim, prilazeći ulazu Bebinog  vrtića, vidjela sam parkiran neobičan bicikl. Oči su mi već zaiskrile, a brk se nasmijao.

Samo da odem po Gospodina pa ću da vidim ko je sretna vlasnica ovog procvjetalog bicikla, planirala sam već u glavi.

detalj 115

Nakon što sam preuzela Bebu, računajući možda da ću uz dijete djelovati malo normalnije a ne kao prolupala trudnica koje se raspituje o tuđim biciklima, hrabro uđem u radnju ispred koje bicikl bio parkiran. Unutra je bila žena koja je razgovarala na telefon (još bolje, samo ću pokazati na bicikl i naguliti ako mi da znak da ne zna čiji je), koja odmah završi razgovor i dočeka me sa osmjehom. E, svašta ćeš vidjeti. Ljubazna neka osoba.

Dobar dan. Ja se izvinjavam, čiji je ovo bicikl?, upitah ja osjećajući krivicu što je prekinula razgovor a još je i ovako ljubazna. Baš sam biciklistička konjina.

Ćao!, odvrati ona kao da se poznajemo, ustajući da se pozdravi. Ispostavilo se da se već znamo ali samo ja to nisam znala.

Ispostavilo se još da je već čitala moj blog, da me je viđala kako dolazim po Bebu i nikako da se upoznamo jer ja obično projurim (pa kad Gospodin hoće u park sad i odmah!), kako je juče kupila bicikl (vidjela sam ga juče ispred biciklističke radnje koja se od vrtića nalazi par stotina metara!), kako mi se par puta javljala putem bloga (aaaa, ta Nataša!) i kako joj je drago da se napokon upoznajemo (I meni!!!).  Gospodin Bebo se malo osjetio zapostavljeno našom pričom koja je zvučala kao da smo na prvom sastanku i baš odgovaramo jedno drugom :), pa je dodao, shvatajući da pričamo o biciklu:

Mama ima biklo, Maki ima sedalicu za biklo. Maki voji biklo!

Šta ćete, indoktrinacija od malih nogu.

Jedva se rastadoh od Nataše, a najradije bih je kući povela nakon svega što smo ispričale jedna drugoj. Nas dvoje smo otišli u park, a njih dvoje

natasa 119 ostavili da uživaju 🙂

Kad sam napokon mislila da me čeka tobogan, pijesak i ljulja i kako je ovaj dan jedan onih, gore pomenutih dana, svemir je imao drugi plan. Na vrlo lijepom bicikliću je projezdio tata sa dječakom u sjedalici. Ništa čudno za park, ali je ovaj bicikl bio malo drugačiji a i tata nije bio u trenerci (nemam ništa protiv tata u trenerkama!).

Pošto sam sjedila u ljulji, a tata i dječak su odjezdili dalje, nadala sam se da će se možda vratiti istim putem. Nisu. Ugledala sam ih kod trampoline taman kad je Broj Jedan došao do parka. Ostavila sam tatu i sina da nastave sa ljuljanjem, a ja, ne budi lijena, pružim korak do trampoline. Da zaokružim dan.

Priđem, taman je tata izuvao dječaka da uđe u trampolinu, kad čujem da pričaju na grčkom! Pa zar može bolje!? Iako grčki nisam govorila godinama, iz one jedne prašnjave ladice počnem izvlačiti riječi i saznam da je gospodin Vasilis već tri godine Banjalučanin. Mnogo radi i putuje, ali zadnjih godinu dana je više u Banjaluci. Na pitanje da li mu se sviđa Banjaluka i život ovdje, rekao je:

Da, mnogo mi se sviđa. Mirno je, ima zelenila, ljudi su ljubazni. Ali znate šta, svi koji žive ovdje, ne misle tako. Čak je i stranac to primjetio.

Pošto sam ih zamolila za fotografiju, Vasilisu nije bio problem da dječaka izvadi iz trampoline. Pošto je dječak  negodovao, situaciju sam sredila jednim Životinjskim carstvom koje sam imala u šteku. Poslije toga, poziranje nije predstavljalo problem.

grk

Razmjenismo mailove i rastadosmo se a znate već…sa osmjehom na licu.

collage

2 Comments

  1. drug
    7 April 2014 at 12:31 pm

    ljepe su ti te roze cvikere:)

    • 7 April 2014 at 12:42 pm

      Roze? Imam ih dosta ali roze nemam 🙂