Portir da budem ili Brejvik u najavi – jedan dan u BiH

Meni je ovaj dan bio grozan a bila sam i na suvom i na, kako-tako, sigurnom. Ovaj tekst je više nabacan, samo hronološki  poredan i sastavljen od događaja i informacija koje su me pogodile, i nema neku poentu. Nit’ je vidim, nit’ je sad mogu tražiti. Ko je traži, neka zaobiđe ovo pisanije. Jednostavno je nekako loše i besmisleno vrijeme. Previše loše da bi utiske vezane za to vrijeme valjalo držati u sebi.

‘ajde bar da  krenem redom…

Prvo jutros vidim FB prijateljica podijelila članak  Šta porodilja treba ponijeti na Paprikovac. Kad prođete pobrojane stavke vidi se sva bijeda našeg zdravstva ali kako sam već prošla kroz to, nekako sam to prihvatila kao neminovnost. Nema i gotovo. Kupi sam i tačka. Na kraju, ko nas je tjerao da rađamo djecu ovdje. Ništa vrijedno velikog zamaranja.

Sretnem u gradu čovjeka kojeg poznajem samo online, preko njegovog bloga i društvenih mreža. Otprilike kao i on mene, samo što ja bez ustezanja i otvoreno mogu reći da mu se divim i da se pored njega osjećam kao “bijedno piskaralo”. Ovo ne govorim da bih rekla kako se on usteže ili da nije otvoren, već čisto pozicioniram sebe u odnosu na njega. Tako je i meni je drago da sam ga napokon i uživo upoznala. Čovjek je književnik, faca (da nastavim sa svojim književinim ukopavanjem), neko ko bi trebao biti poznat i priznat…da ne živi ovdje.

Kako smo se sreli tako je počelo smjenjivanje tema kao da za svaku imamo 90 sekundi pa smo brzo pričali kao da nema kraja toj priči, trudeći se samo da izrazimo suštinu stvari. Suština je da je ovdje život za jednog umjetnika nemoguć. (Osim ako taj umjetnik nema veze sa Andrićgradom, zaključih danas gledajući vijesti.)

Nije cilj teksta da vas ja sad nešto nagovaram da čitate, da idete na izložbe, šta ti ja znam kako se kulturno vazdižete – poenta je da oni koji imaju dara i volje ne mogu doći do izražaja jer nisu politički interesantni. Mogu samo umrijeti pokušavajući.

Kaže on meni:

Ja više ne znam šta ću. U dugovima sam, nema posla a svaki dan sam kao sa nekim uglednicima i kad im kažem da mi nađu posao, portir da budem, oni misle da se nemam dovoljno para za dvije sedmice godišnjeg na moru. Ama ljudi, ja se krijem od žene koja naplaćuje račune u zgradi! Gladan sam! Gdje je to život!? Izgleda da je moj problem što sve pokušavam fino i tiho a ne znam do kad ću tako. Imam utisak da sam Brejvik u najavi.

Ispade ovo sve  iz njega iskreno i iznenada. Kako je to izgovorio meni  u glavi iskrsnu  knjiga “Poniženi i uvrijeđeni”, gdje Dostojevski vrlo vjerno dočarava težak život pisca koji se bori za svoju koru hljeba. Brzo nesta ta slika. Nisam imala vremena da zamišljam. Imala sam i ja potrebu da podijelim svoja razmišljanja sa čovjekom kojem se divim a za kojeg ni sanjala nisam da bi uopšte mogao da kuburi sa parama kad stvara onakva djela.

Osjećala sam se nekako previše prizemljeno, razoružano, realno… a nema depresivnije riječi i stanja od tog – kad kažeš da je nešto realno.

Rastasmo sa sto izgovorenih i hiljadu neizgovorenih riječi. On mi poželi sreću a i ja njemu. Svjesni valjda da je ona u ovakvoj državi jedina sila koja može pomoći.

Još uvijek pod utiskom od tolike iskrenosti, koju inače cijenim ali često zaboravim koliko je breme, nađoh se sa drugaricom koja se vraćala iz Muzeja. Kaže bila na izložbi ali se nije mogla načuditi jer su svud neke kante bile poredane. Ispostavilo se da krov prokišnjava pa su morali naći način kako da pohvataju vodu. Ispriča mi kako se žena iz Muzeja izvinjavala dok je praznila kante i kako joj rekla da voda nije problem već instalacije i da je pitanje dana kad će se u muzeju desiti neko zlo zbog toga.

Onda dođem kući i pogledam vijesti. Stradali rudari u Zenici. Sa rudarsko-geološkog fakulteta kažu da su nekoliko puta upozoravali nadležne da se oprema i način rada u rudnicima mora poboljšati inače će se nesreće i dalje dešavati.

U Doboju Udruženje penzionera skoro završilo obnovu svojih prostorija, a Hitna pomoć se i dalje nalazi izmještena u prostorijama restorana. Penzioneri su, izgleda, nada i pokora ove države.

U Željeznom polju ljudima ko zna koji put plave kuće. Puta nema, bujica ga razrovala.  Jednu ženu čija je kuća opet poplavljena novinar upita:

Šta vam je najpotrebnije sad?

A ona mu suvih očiju, tupa od svega samo reče:

Ništa. Ništa nam više treba.

Izgleda da imamo sve što hoćemo.

9702dc82829e5e8a7457a6f4f01a1842bih_politicari

 

 

 

 

2 Comments

  1. Sandra
    7 September 2014 at 5:43 pm

    Ovaj tekst ipak ima poentu, koju, po nagovoru spisateljice, nisam trazila. Sve drugo sto zelim da napisem djeluje politicki ostrasceno, pa brze brisem nego sto pisem. Kolektivna apatija ce mozda da donese promjenu. Toliko.

    • 8 September 2014 at 8:16 am

      Hvala na komentaru, Sandra.