Pohod u Pjenovac ne treba razlog

Pitanje “zašto idete” je jedno od najsuvišnijih pitanja ikad. Ako se to pitaš sjedi gdje si, jer ni za to nisi. Tako nekako.

Prvi put smo u Vlasenicu otišli 2010. godine. Vidjeli da ima neki pohod u neki Pjenovac i tad nam nije ni trebao poseban razlog – samo da se ide. Nismo puno propitivali, bilo je bitno da je priroda i da ima ljudi. Odmah je veselo. I svidjelo nam se toliko da smo i iduće godine u isto vrijeme došli u Vlasenicu. Od te 2011. godine između trudnoća i male djece stalno planiramo da se vratimo i evo ga – 2016. smo uspjeli. Pokušali su nam podmetnuti ono pitanje “zašto” oni kojima nije jasno zašto bi se neko vozio tri sata da bi hodao četiri. Uspješno smo ga ne primjetili. 🙂

 

 Šta je taj pohod i gdje je Pjenovac?

Pjenovac je selo na teritoriji opštine Han Pijesak. Na popisu stanovništva iz 1991. godine imalo je 128 stanovnika. Ne djeluje da se stanovništvo povećavalo u zadnjih 25 godina. Naprotiv.

Pohod u Pjenovac se održava od 1972. godine. U periodu do rata to je bio Memorijal Slaviše Vajnera Čiče, borca NOB-a koji je stradao u Pjenovcu.  Održavao se 21. januara, na datum Vajnerove smrti. Od 2004. kada je obnovljeno planinarsko društvo u Vlasenici, obnovljen je i pohod u Pjenovac, ali isključivo kao sportska, planinarska manifestacija bez ideoloških i istorijskih obilježja. Održavan je u zadnju nedjelju u januaru, a poslednjih nekoliko godina stalni termin je prva nedjelja u februaru.

Organizator pohoda je Planinarsko-ekološko društvo “Acer”iz Vlasenice tako da su svi učesnici pohoda bili smješteni u Vlasenici. Skoro 1000 učesnika je bilo ove godine, iz 30 gradova i oko 60 društava.

Masovnost dolazi vjerovatno zbog samih domaćina ali i terena. Tradicionalno domaćini organizuju žurku veče prije pohoda, a sam pohod je lagan – 14 kilometara hoda po brežuljkastim predjelima – jednako izvodljiv kako za djecu, tako i za one neiskusnije i sa manje kondicije. Još ako je malo snijega, kao što ga je bilo ove godine, i sunčan dan, pohod proleti za čas.

Naš pohod – susret offline i online života

Od te 2010. godine kad smo sa grupom prijatelja prvi put došli u Vlasenicu, upisali smo je u svoj godišnji kalendar kao događaj koji treba posjetiti kad god možemo. Ove godine smo mogli. Djecu opet utrpali roditeljima (našim) i lagano krenuli. Nas dvoje sami. Autom. Čovječe. Volimo mi našu djecu, obožavamo, ali što smo se odvikli od putovanja na miru, tek sad sam vidjela. Može i tišina, a može i da pričaš bez prekidanja. Divota jedna.

Od Banjaluke do Vlasenice nam je trebalo nekih tri sata vožnje tako da smo u hotel koji su nam domaćini rezervisali stigli oko 8 naveče.

Dobro veče. Vesna, organizatorka pohoda, nam je rezervisala smještaj. Dajana i Bojan iz Banjaluke.

Dobro veče. Nema vas ovdje.

Kako mislite? Zvali smo nekoliko dana ranije jer znamo da je gužva.

Vlasenica je takođe malo mjesto, a priliv od oko 800 ljudi kojima bi trebao smještaj zahtjeva ozbiljnu organizaciju.

Ne, ne, evo ima samo neka Dara Pikard za trokrevetnu sobu.

E, to smo mi! 😀 I ne treba nam treći krevet.

Vesna me zna kao Daru i tako je žena rezervisala smještaj. Sve sa prezimenom. Početak obećava.

Penzija kao što jesmo nam nije dala da idemo na žurku koju su domaćini organizovali. Zamisli ležanje i spavanje bez prekidanja! E to je luksuz, brate! (Vi koji se čudite ovom ili nemate malu djecu ili imate veliku djecu.)

Ustali smo svježi i odmorni, skoro kao sa reklame.  Spakovali se i na vrijeme stigli na mjesto okupljanja.

A tamo rijeka ljudi!

Potrpali smo se u buseve, platili kotizaciju od cijele dvije marke i krenuli.

IMG_20160207_082428[1]

foto: Zoran Bogićević Rakun
foto: Zoran Bogićević Rakun

Polazna tačka, pored pećine, je bila krcata ljudima, busevima i autima. Sila ljudi je trebala proći kroz usko grlo staze prema Pjenovcu. Mislila sam da će polazak trajati, međutim, ubrzo smo krenuli klizavom stazom sa malo snijega.

Bradonja i ja smo se pitali hoćemo li sresti ikog poznatog jer smo se baš tu upoznali sa dragim ljudima iz društava iz Bijeljine i Lopara a još uvijek nismo vidjeli ni Banjalučane. Potjerani tinejdžerima koji su se gurkali međusobom, vriskali i gledali u nas kao u dinosauruse koji, eto, samo hodaju i tiho pričaju, pružili smo korak. Da se vidi da i mi konje za trku imamo.

Konjski #selfie.

A photo posted by Dara Picard (@daraevilmorning) on

I već na prvoj pauzi, vidjeli smo poznate likove. Sreli smo skoro sve koje smo mislili da ćemo sresti. Ko planinari, zna koliko je to lijepo kad u masi ljudi vidiš ljude koje si upoznao i  srećeš samo na planini. Zahvaljajući mrežama i internetu, upoznati smo se sa jednim dijelom naših života, a i na neki način smo u kontaktu. Planinarenje i internet su dobri prijatelji.

Ekipa iz Nevidija na okupu

Posted by Milojko Todorović on Monday, February 8, 2016

Domaćini su se potrudili da nas lijepo dočekaju i na toj pauzi (1235 nm/v) je čekao topao čaj, a bogami i deda se sredio za doček planinara.

IMG_20160207_094504[1]

Podgrijani čajem i susretom sa poznatim licima,  malo rashlađeni vjetrom, krenuli smo dalje.

IMG_20160207_092717[1]

Nakon pauze na vjetrometini, odmah iza okuke nas je dočekalo sunce. Jakna i duks su samo izrazili želju da im dam slobodno i tako je bilo. Skoro pola puta smo prošli kad čujem iza

Dara? Dara Pikard?

O bože, zar me prati onaj lik sa recepcije? Je l’ normalan?

Okrećem se sve bez naočala kad ljude prepoznajem po načinu hoda i po glasu, a ovog čovjeka što mi prilazi ne mogu nigdje svrstati.

Dara Pikard? Karadara? Zoran. Zoran Bogićević.

Blenem još onih pola sekunde koja graniči da postane vrlo neugodna, a na drugoj polovini čujem: Rakun.

A ti si!!! Od kud ti?!

Dragi fejsbuk i tviter prijatelj iz Loznice sa kojim me je zbližila ljubav prema biciklu i prirodi. Čovjek kojeg sam najmanje očekivala da ću sresti.

Tu smo naše online priče prenijeli offline i to sve sa porodicama. Divan je to susret bio.

Još malo o pohodu

Već sam rekla da je ovo lagan pohod. Za malo stariju djecu je taman, iako je ove godine velika olakšica bila lijepo vrijeme i nedostatak snijega pa je bilo dosta djece. Starija ekipa je isto bila tu, iako kad su planinari u pitanju, stari ljudi odudaraju od šablona i stereotipa. Često budu u boljoj kondiciji od nas koji bismo je trebali imati. Ne daju se. Čest boravak u prirodi ih je prekalio i naučio tome.

Reka Bjesnica.Zove se tako, jer se ne da piti. Bjesna.Kažu da ni leti, čak ni stoka ne može da je pije, koliko je hladna.

Posted by Zoran Bogićević Rakun on Monday, February 8, 2016

Ako ste sladokusac, ovakvi događaji su pravo mjesto za vas. Planinari i ljubitelji prirode redovno imaju veliki izbor jela i pića. O, da! Pored one obavezne opreme, znate već: kese, rezervne čarape, kabanice i ostalo, svako u ruksacima vuče neku delikatesu.

IMG_20160207_103400[1]

Mi smo se i ovaj put bili pošteno počašćeni. Probali smo: kajsijevaču, orahovaču, jednu domaću kobasicu, drugu domaću kobasicu, šljivu “ljutu kao svekrvino oko”, jedan domaći kolač, drugi domaći kolač i tako u nedogled.

IMG_20160207_100807[1]
Šljiva dolazi u najprihvatljivijem obliku ma koliko ljuta bila. Nikola nam je već drugi put “slučajni partner”. Sreli smo se i na Vranici kad je na uspon išao sa kćerkama.

Kad smo došli do graha, tj. do samog cilja pohoda, ono što nas je zapalo je bilo sasvim dovoljno jer smo jeli cijelim putem. Inače, organizatori su spremili hrpu hrane ali je odziv bio veći od očekivanog, pa su se oni zadnji morali snalaziti sa sendvičima. Put nazad, od Pjenovca do Vlasenice, je uspavao. Busevi su nas čekali pa smo se lagano svi potrpali i svako na svoju stranu do nekog novog susreta.

IMG_20160207_081010[1]
Vlasenica

Za kraj

Ovo bih možda i prećutala jer toliko volim ovaj događaj i najmanja želja mi je da  kvarim tekst negativnom kritikom. Ipak, shvatila sam da baš zato i treba ovo da kažem.

Sastav učesnika po godinama i motivima samog pohoda je bio raznovrstan. Iako je dosta planinarskih društava trebalo da ujednači bar tu ljubav prema prirodi bilo je i zalutalih, ispalih iz svog stada. Ono što me razljuti pri svakom masovnijem pohodu, pa tako i ovom, su dvije stvari:

  1. nepoštovanje prirode

  2. nepoštovanje i bahatost prema drugim ljudima.

Ljudi koji bacaju smeće, papire, flaše, opuške NE bi trebalo da imaju mjesta na ovakvim pohodima ili bar da im se skrene pažnja da to ne rade. Istina, s obzirom na masovnost, nije bilo mnogo ovakvih bahaćenja sve dok nismo došli do lokalaca koji su odlučili da iskoriste priliku i ubiju koji dinar. Ne krivim ih. Ali ne mogu da budem ravnodušna prema tragu od staklenih flaša koji su pojedini ostavljali za sobom nakon što bi iskapili pivo. Lokalci su iskoristili priliku i odlučili da malo zarade. Međutim, dosta učesnika je nakupovalo piva (u staklenim flašama, što je otežalo uspon) i uz put se lagano riješavalo ambalaže jednostavno je bacajući. Da sam faca, kao što je moj drug Tiho, koji kad ide u prirodu redovno nosi veliku vreću za smeće i kupi ga, i ja bih ga pokupila. Ali nisam. Samo sam brojala uz put.

IMG_20160207_130026[1]

A druga stvar je koju bih zakonom zabranila – muzika sa mobilnog. Da, postoje ljudi kojima nije problem da puste muziku sa mobilnog i tako hodaju u masi drugih ljudi. Majke mi. Pobjegli smo od njih, djeca su, trudim se da razumijem ali mi nešto ide. I ja sam čojek.

 

fotografije:Dajana Šipraga Zlojutro, Zoran Bogićević Rakun

5 Comments

  1. 9 February 2016 at 4:50 pm

    ovo za muziku ni ja nikada necu shvatiti…
    A ni za smece…
    Ma ne shvatam ja izgleda puno toga 😉

    • 9 February 2016 at 5:53 pm

      Ista sam.

  2. 9 February 2016 at 5:02 pm

    Ima li Crnogoraca na ovom pohodu?

    • 9 February 2016 at 5:54 pm

      Mi ih ne sretosmo, što ne znači da ih nije bilo. 🙂

  3. Dragana
    9 February 2016 at 6:44 pm

    Hvala za divan tekst o pohodu u Pjenovac. Bas mi je drago da ste bili u Vlasenici, da ste zadovoljni. Za sugestije na kraju teksta potpuno se slažem, mene je to takodje bas naljutilo, isto sam zapazila i pojedincima i rekla odmah. Čudno, ali čini mi se da neki ljudi nemaju osjećaj i ne razumiju izgleda koliki je to problem. Pozdrav, Dragana