Petodinarke, knjiga od koje se steže grlo

“Petodinarke” sam dobila na poklon, lično od Gorana Dakića. Pomalo iznuđeno, priznajem. Mnogo me je zanimala knjiga koja je nastala iz njegovog pera.

Ako ga ne poznajete, sigurno znate ljude po kojima je opleo tastaturom. Oštro i bespoštedno.

Tastaturne borbe mi nisu drage ali htjeli – ne htjeli stvaraju nam sliku o ljudima.

Knjige su mi jako i drage i tek one mogu dati pravu sliku o ljudima. To sam htjela da vidim.

Možda se varam.

Možda ne postoji prava slika čovjeka, već nekoliko njih. Ili još grđe, postoji onoliko slika jednog čovjeka sa koliko se ljudi taj čovjek sreo. Nema veze ako imaju zajednički presjek, postoji ih mnogo.

Ne znam.

Ovdje se, u tekstovima poput ovog, razbaškarenog u sigurnost rođenog domena i neizvjesnost van njega, i onako sve svodi na lični utisak.

Ovo je moj utisak o knjizi Goran Dakića, “Petodinarke”

Znala sam da je napisao tu knjigu i imala jaku želju da je pročitam.

U slobodnoj prodaji, u knjižarama, je nema. Trebalo bi da ju je moguće naručiti u Hrvatskoj, online, u izdanju Male plave bilioteke¹.

Iako je sam proces nastanka ove knjige jako interesantan i simboličan, slabo ću ga se dotaći. Ostaviću je piscu za neke buduće promocije. Svim srcem se nadam da će ih za ovu knjigu biti onako kako mi je rekao².

Zašto?

Zato što je posebna. “Petodinarke” pričaju o ratu iz dječije perspektive, iz perspektive dječaka iz šestog razreda. Ne gledajući na rat kao na borbu, napad onih zlih i odbranu dobrih, zavisi koje medije pratite, već kao nešto nejasno i opasno, što oduzima roditelje, kuću i dom, što tjera na odrastanje mnogo prije nego što bi trebalo. Što plaši. Što misliš da nikad neće proći.

Video sam konja bez tri noge, ali živog.

Čoveka sa glavom na ramenima, ali mrtvog.

Topovsku cev koja viri s kućnih vrata.

Beskrajne kolone.

“Petodinarke” čitate kao što čitate Ćopića, on mi je etalon.

Čitate ga sa osmjehom i suzama. Sa glasnim smijanjem i još glasnijim jecanjem. Kombinovano. Životno.

I ne nužno ako ste žensko. Niti roditelj. Niti ako ste izbjeglica. Bivši borac. Udovica. Nema te kategorije.

Knjiga dira jednostavno u ono naše nevino, najtanje, gurnuto u stranu viđenje svijeta koje iznevjereno i uplašeno čuči iza nekog isplativijeg načina života.

Napisana je u prvom licu. Sva imena su ostala ista.

Da, “Petodinarke” svjedoče o jednom istinitom događaju iz 1995. godine – podvigu jedanaestogodišnjeg dječaka, Željka Niševića.

 

O bitnostima osnovaca. Upisavanju leksikon.

Koje ti je omiljeno jelo?

Pasulj.

A piće?

Mleko.

…gledam ga kako nestaje i pitam se: zar će zaista u leksikon napisati da mu je najdraže jelo pasulj?

Jednostavnošću koju volim, istinski i lako,  približava sav čemer tog vremena. U knjižicu od jedva stotinjak strana sabija svu filozofiju preživljavanja strahota baveći se malim stvarima, čuvajući razum sitnicima i nelogičnostima.

Rafale je zamenio tamburom, iako mu se gadilo da peva, verujući da čini nešto prljavo i podlo, nešto što će onaj konačni dug uvećati dva puta.

I ne samo to. U knjizi svako malo naiđete na opise Dunava, jer ne rekoh, radnja se događa u Dalju, rodnom Dakićevom selu. Kao neko ko je odrastao kraj rijeke, tako je i opisuje – romantično, roditeljski, blisko. Ono što mi je Bekim Sejranović za Savu, to mi je Goran Dakić za Dunav. Možda ima boljih opisa, ne znam, ali snažan utisak koji ova knjiga ostavlja ne daje mnogo prostora.

Uvjerena sam da bi ovakvo štivo, bez imalo stida moglo da stoji kao obavezno za osnovce jer ne naiđoh na zdraviju knjigu o luđem periodu od ove.

___________________________________________

  1. Pisac, čudan svat, nije uspio da mi da link, pa ako je kojim slučajem želite, javite mu se lično na FB ili TW profil (@grdakic)
  2. Rekao mi je da je u planu ponovno izdanje knjige i to u izdanju Imprimatura, što me posebno raduje