Peti prst

Prije Broja Jedan a naročito Bebe, bavila sam se razmišljanjem o odlasku u inostranstvo. Imala sam sreću da putujem i boravim “vani” preko raznih projekata a i prije toga sam imala priliku da ostanem u Grčkoj ali nisam (sad to ispade dobro!). U suštini sam zadovoljna svojim životom i nemam baš želju da krećem iz početka negdje drugdje iako imam razne opcije gdje bi nam to, čak kao i porodici, bilo olakšano.

Iako često ukazujem na ono što bi moglo drugačije u ovoj našoj (politički) nikakvoj zemlji, ostale ljepote i prednosti nisu zanemarive. Jeste da dobro živimo, a to znači da smo oboje zaposleni i imamo mjesto za život, ali često se provuče misao o odlasku. Neki dan sam pročitala zanimljiv članak baš o iseljenju i opet se sva ta priča aktivirala negdje u ćošku mozga i uvijek kad je takvo razmišljanje u glavi, nalazim iste razloge ZA:

  • te Bebo će imati više šanse za bolji život;
  • pa mi ćemo imati više šanse za bolji život;
  • onda uvijek se možemo vratiti;
  • ovdje svejedno nikad neće biti bolje;
  • ova zemlja nije ni zaslužila da ostajemo i trošimo živce i život na njeno mijenjanje.

Uvijek isto. Do juče, odnosno sinoć.

Juče smo uživali sa prijateljima i njihovim porodicama povodom jednog lijepog događaja. Divno je bilo. Kraj tog okupljanja je završio u restoranu. Divota, a pogotovo za trudne hedoniste. Došli smo kući, pa nam je onda još navratila druga prijateljica, namjenski, samo da nam donese aroniju koju je njen tata ubrao iz svoje bašte. Ništa tu posebno nisam vidjela. Dragi ljudi oko nas, lijepo, sve uobičajeno.  Sve do pred spavanje. Počela sam da se preznojavam, bilo mi je loše. Imala sam mučnine koje nisu prestajale. Broj Jedan i ja smo mislili da je u pitanju moj hedonizam i da sam pretjerala sa jelom. Sve dok i probava nije reagovala na nimalo ugodan način a bolovi u želucu su bili nesnosni. Kad sam vidjela da je đavo odnio šalu i da ćemo morati u Hitnu jer je već bilo prošlo 12, a nisam imala više šta da povratim i slabost me je sve više obuzimala, Broj Jedan je nazvao prijatelja da vidi može li doći do nas.

Bebo je uveliko spavao i nismo željeli da ga u to doba vučemo po Hitnoj bez preke potrebe; baba i deda su otišli na put; druga baba je sat vremena vožnje od nas i ne znam kako bi preživjela i dovezla auto kad bi čula da moram u Hitnu, tako da smo se odlučili da oprobamo džoker “zovi prijatelja”.

Bez mnogo priče i objašnjavanja, taj prijatelj se nacrtao kod nas u roku 10 minuta, odvezao me gdje treba i bio sa mnom nekih 2-3 sata dok sam ja u polusnu primala infuziju. Kasnije sam čula da je i non-stop bio na vezi sa Brojem Jedan, detaljno ga izvještavajući o situaciji.

Skratila sam priču koliko god je bilo moguće i sa što manje emocionalnih uplitanja.

‘ajte vi meni sad recite, kad bih nešto slično mogla u inostranstvu doživjeti?

Sigurno imaju 1001 službu i uslugu koja pokriva slične situacije ali koga bismo u po noći mogli zvati da dođe i bude nam pri ruci?

Da li bi nam vani prijateljica donosila aroniju? (može i nešto drugo 🙂 )

Da li bismo skoro svaki  vikend, a nekad i češće, imali divna druženja sa prijateljima i rodbinom, i to vrlo često u prirodi i van grada?

Da li bi naše dijete moglo nekom strancu ili gastarbajteru da jaši po glavi na izletima i da u po noći, sanjajući, zove “Sezu”, ženu od prijatelja koja ga pazi i gnjavi kad god smo skupa?

Da li bi mogao da uživa pažnju baba i deda, a bogami i prababe i pradede? Da hoda po šumi i dvorištu, da vidi kravu, gicu, koku i ostalu družinu uživo?

Ne znam. Možda…nakon par godina dok bi stali na noge u tuđoj zemlji.

Nama je to – to. Nikakva organizovanost države, više kulture, bolje obrazovanje i plata ne mogu zamijeniti ljude kojima smo okruženi i zato ćemo ostati ovdje. Mirne duše mogu reći da ću se vratiti na ovaj tekst ako mi opet emigrantske bube uđu u glavu a do tad ću da radim šta god mogu da nam bude bolje. Sve dok ima struje…

 

images

p.s. Znate ovog čovjeka ?

p.p.s. “Peti prst” je naziv knjige Miodraga Bulatovića koji sam iskoristila za naziv ovog članka. Bulatović je najprevođeniji pisac uz Ivu Andrića; Knjiga je usko vezana za ovu temu pa ako neko ima želju da čita o političkoj i ekonomskoj emigraciji, toplo je preporučujem iako je napisana 1977. godine.

 

19 Comments

  1. 4 August 2014 at 10:58 am

    Tri puta sam se naježila čitajući pesmu… Svaka reč istina.
    I mi smo o odlasku razmišljali u prošlosti, ali… zemlja nas je zadržala. Na sreću. Ja mislim da bih uvenula negde daleko. Ne znam, ali tako mislim. A o svim “ljudskim” razlozima ne bih, svi rade za ostanak 🙂
    (Zamisli da ja pošaljem moju Ivanu(12) u banku u Cirihu, Čikagu, Sidneju… da mi plati račune…?
    Ili pošaljem mog Igora(sad će 8) da ide sam u bioskop sa drugom?
    A? Ko bi pre dobio šlog: ja ili oni na šalterima kad vide decu samu?.. Imamo neku rodbinu po belom svetu i oni se redovno šokiraju kada čuju za slobode koje su nama normalne a njima potpuno nemoguće.)

  2. 4 August 2014 at 11:14 am

    Ja više nemam potrebe da dajem komentare na tvoje komentare 🙂

  3. Rebeka
    4 August 2014 at 11:20 am

    Kada se imigrira iza 30 godina malo treba vise da se privikne covjek. Jedino sto meni nedostaje su roditelji, rodbina i prijatelji. Nekad mi nedostaju planine. Prijatelje sam stekla ovdje i to dosta.
    I mi smo isto trebali bebu da damo na cuvanje nekom prijateljici pred moju operaciju. Trebalo je da je donesemo prije 6 ujutro kod prijateljice ( Amerikanke). Nismo zato sto je muzevljev brat ( Amerikanac) cim je cuo da ja idem na operaciju kupio prvu kartu za Iowu, prekinuo svoj godisnji odmor i dosao da nam pomogne.
    Ako oboje imate zaposljenje, a citam da imate, radite ono sto ste htjeli i za sta ste studirali ili priblizno, zadovoljni sa poslom, rodbina tu, ne treba vam inostranstvo!

  4. 4 August 2014 at 11:29 am

    Rebeka, baš ti hvala na komentaru. Znači kad se čuje od nekog koje otišao i ne živi više ovdje.

  5. 4 August 2014 at 11:29 am

    Joooj, zaboravila sam da čestitam za NAGRADU!! Što se ne faaaališ?

    • 4 August 2014 at 11:31 am

      Hvala! 🙂 Kako? Pa vidiš baner koliki je :)))

  6. AleksandarA
    4 August 2014 at 11:58 am

    Gotovo je, sad sam se nakačio na tvoj blog sad ću da smaram redovno 😀
    Baš mi je drago kad sam pročitao da i od vas “starijih” neko želi da ostane ovde. Većina samo jauče kako je ovde loše ko da nemaju sta da jedu pa moraju da traže po kontenjeru. I ja sam odlučio da ostanem ovde pa šta bude da bude. Draže mi je ovde zarađenih 10KM nego negdje tamo u inostranstvu 20€. A sad ko šta više voli nek tamo ide.

  7. 4 August 2014 at 8:02 pm

    Aleksandre, drago mi je da je ovakva vrsta bloga interesantna jednom 19-ogodišnjaku 🙂 Hvala ti na tom. Mislim da je tajna uspjeha otići i vidjeti, pa onda donijeti odluku. Imaš vremena, za razliku od nas “starijih” :)))

  8. 5 August 2014 at 4:27 pm

    Pročitala još juče i sve mi nešto ne da da komentarišem…
    Na vagi ostati ili otići meni je za ostanak najpresudnije to što muž neće da ide jer misli da je star i da nema snage da se snalazi i tako to. I razumijem ga i slažem se dijelom.
    Na vagi za ostati mi isto tako preteže to što nemam damu da to napravim. Iskreno, nisam sigurna baš ni da li to želim jer ja za svog života još nisam nikad čak ni putovala negdje u inostranstvo, pa sve što znam samo iz priča znam.
    A na vagi otići mi stoji želja, veeeelika želja da bar nekad, negdje, neko vrijeme u životu živim u uređenoj državi u kojoj sve funkcioniše i sve se zna. Ja bih tako rado da osjetim i doživim kako je to, da ti ne mogu opisati.
    I tako… tu sam gdje sam. Za sad bar 🙂

  9. 6 August 2014 at 7:51 am

    Ni moj nije za odlazak, osim u slučaju nekog opšteg rasula. Čim mi pravimo ovakav izbor, tj. “nećemo jer on neće” govorimo šta nam je prioritet. Nadam se da će ti se ispuniti želja. 🙂 Meni je divno otići, depresivno do bola se vratiti i onda mi je odlično što sam tu. Jbg. Ne znam kako se to zove i da li je zdravo ali meni je samo bitno da je godišnja doza VGP-a zadovoljena (Vidi Guzica Puta) 🙂

    • Rebeka
      7 August 2014 at 6:36 am

      Slazem se sa Ewom u potpunnosti! Tacno je sve ono ne pripadas ni tamo ni ovamo i sve ostalo sto je navela.

  10. ewa
    6 August 2014 at 2:46 pm

    Ja sam opet sa druge strane-ja sam došla u BiH iz manje više uređene države (ljubav je to bila velikaaaaa). Tu sam već deset godina, teoretski sam se navikla na život ovdje i teoretski uvijek mogu otići. Kad bih otišla, vjerovatno bih živjela znatno bolje, bila bih prije svega bliže porodici.Međutim, nakon više godina ne osjećam se više ni tamo, ni ovdje kao kod kuće. Ovdje ću uvijek biti stranac, a tamo nije više ništa isto-i to je najgore, jer nema osjećanja pripadnja nekom ili nečemu.BiH ima svakako prednosti-to je priroda, ukus kafe, usporen život, ali ima i previše nedostataka koji u praktičnom svakodnevnom životu dovode do nervnog sloma čak i najotpornije.

    • 6 August 2014 at 6:49 pm

      Vidiš, mišljenje nekog ko je došao u Bosni je takođe dragocjeno. Pripadanje nas određuje, pa makar to bilo i nikakvoj državi poput ove naše.

  11. Rebeka
    10 August 2014 at 1:58 pm

    Jesi li citala ovaj clanak, sve sto je covjek napisao stvarno je tako.

    http://www.6yka.com/novost/19778/bosanac_u_americidva_zivota_po_cijeni_jednog

  12. 10 August 2014 at 10:39 pm

    sad jesam 🙂 hvala! Divno je to čovjek rekao. Svaka čast. Tako nekak i zamišljam da bi meni bilo.

  13. raznihnadimaka
    16 August 2014 at 8:35 pm

    Pripadanje ili propadanje?

    Osobno ne znam kako je kod vas u BiH, ali mi se čini da je gore nego kod nas u RH, mada je meni ovdje puna kapa svega, a stvari ne idu nabolje.

    Ne mislim da je vani med i mlijeko, ali ne mislim ni da je npr. u europskim državama nešto puno opasnije kretati se nekim kvartovima, ili u neko doba, nego kod nas. Čak i za djecu. Pogledaj samo što se malo-malo događa – otmice ubojstva… A djedove i bake uvijek možete povesti sa sobom (brzo će ih proći nostalgija kad kod nas pukne mirovinski sustav i sve ostalo :D).

    Heerlijke groeten! 🙂

  14. NikaKan
    20 September 2014 at 10:22 pm

    Pozdrav. Sjajan Vam je blog 🙂
    Ovdje ne mogu odoliti da ne prokomentarišem: ostati ili otići – dosta nas ima tu fazu u životu. Ja ličnim primjerom svjedočim da nikada nije kasno – stvar je opredjeljenja i htjenja. Uvijek se nađu “izgovori” bilo o kom se opredjeljenju radi…na kraju čovjek mora biti načisto sam sa sobom i svojm srećom. Slušaš sebe, svoju unutrašnjost i nećeš pogriješiti. Oboje je podjednako ispravno! Dileme su svima slične kao što ste napisali ali dio priče moram da demnatujem vlastitim primjerom. Muž je stranac a ja emigrant 😉 svi naši prijatelji (koji su prvobitno bili većinom samo njegovi prijatelji) bi uradii sve isto kao što ste i vi opisali tj. i uradili su dosta sličnih stvari za mene; za njega; za našu djecu. Prijateljica napravi slatko od pečenih jabuka – ispadne joj jedna tegla – nama donese pola tegle dok je još vruća 🙂 Baba i deda (stranci) su nam daleko ali je transport lagodan pa nismo rijetko kod njih. Imaju kokoške…za uskrs skrivaju jaja po dvorištu. Ovakav isti odnos imamo sa komšijama koji su Italijan i Poljakinja – mislim da im nije trebalo ni par godina da dobiju “isti tretman”. Uglavnom Vi ste svojim životom sretni i zadovoljni ne treba vam nikakva dalja argumentacija. Dom je tamo gdje je srce sretno i duša izbalansirana. Može biti bilo gdje 🙂

    • 24 September 2014 at 10:23 am

      Mislim da negdje u ćošku mozga i ja imam zapisano da nikad nije kasno, to mi je neki mentalni džoker, šta li 🙂 A definitivno je sva mudrost u tom, kao što i sami kažete – dom je tamo gdje je srce sretno i duša izbalanisarana. Drago mi je da Vam se blog sviđa! Hvala.

  15. 27 February 2015 at 8:42 pm

    Odluka “otići ili ostati” nije ni malo laka, koji god da je razlog za “otići”. Ja živim dve ipo godine u inostranstvu, a otisla sam sa 35. Dakle, kao već izgrađena ličnost, sa dosta životnog iskustva iza sebe, dobrim prijateljima, odličnim poslom…Iako sam sve ostavila i otišla u zagrljaj svom dragom, ni jednog se momenta nisam pokajala! Mislim da je to najvažnije-da odluku donesete sami i iza nje stojite. Ako se nešto loše desi, uvek imate gde da se vratite, zar ne? Smatram da ćete prijatelje naći, jezik ćete naučiti, zaposlićete se ako želite da radite i posle nekog vremena život u inostranstvu ući će u rutinu, veoma sličnu onoj koju ste imali u svojoj zemlji.
    U mom slučaju, zarad osobe koja čini da se osećam kao najvoljenije biće na svetu i čini sve za mene ta, nazovimo je žrtva odlaska, i te kako je vredela.