Ovaj otac je prikupio svu dokumentaciju na vrijeme kako bi bio uz svoju suprugu na porođaju. Pročitajte šta se nije desilo

Stvarno mi se više popela na glavu priča o očevima i njihovom prisustvu porođaju. Nekoliko je razloga za to.

Prvo, javljaju se žene koje su izričito protiv njihovog prisustva, potpuno zaboravljajući da nije poenta da SVAKI otac bude tu, već da postoji IZBOR roditelja koji to žele da ga lako i bez mnogo prepreka ostvare. Takođe, potpuno sebično skreću fokus na to šta one ne žele a već i imaju, jer im muževi svejedno nisu ili neće biti uz njih.

Drugo, priča o prisustvu oca porođaju banalizuje cijelu priču oko poboljšanja uslova u našim porodilištima. Nije samo cilj ovo pod tačkom jedan, ali je sigurno jedna od nezaobilaznih stavki ako želimo da porodilišta napokon postanu prijatelji majki. Takođe, nije samo otac taj koji bi mogao biti uz ženu. Neka bi htjela svoju majku ili sestru ili možda dulu. Zašto samo otac?

Treće, to je sasvim normalna stvar i to što mi dižemo toliko buku, dijelimo se u tabore, uopšte pričamo o tom, govori koliko smo mi nazadno društvo.

Četvrto, bilo kakav argument o neprisustvu bliske osobe, bio to otac ili neko drugi, koja se opravdava kliconošama je degradirajuća i smiješna jer kako je moguće da ne samo učenici ili studenti na praksi budu prisutnu i rađaoni, već i električari i majstori koji jednostavno, je li, rade svoj posao?

I zadnje a isto bitno, jeste stavka, koja dolazi najčešće u paru sa prvom stavkom i ženama koje ne bi željele oca prisutnog – gdje su ti silni očevi koji žele biti tu uz  majke njihove djece?

Ima već skoro četiri mjeseca kako se priča da je napokon Univerzitetski centar u Banjaluci odobrio prisustvo oca uz troškove umjesto dotadašnjih 500, 38 KM, za sadašnjih 20KM. Da nije sve tako crno-bijelo, odnosno ružičasto, govori i tekst Naši posebni muževi ili šta znači imati privilegiju prisustva rađanju koji sam pisala u aprilu ove godine.

Taj tekst je bio inspirisan iskustvom jednog tate koji je obavio se što je procedura zahtjevala a ipak nije bio tamo gdje je želio – uz majku svog djeteta. Ovo je njegova priča:

U banjalučkom porodilištu očevi i dalje na listi nepoželjnih

 Iako je od momenta donošenja odluke o ukidanju bezobrazno visoke cijene prisustva očeva na porođaju prošlo već tri i po’ mjeseca, tate i dalje nisu rado viđeni gosti u banjalučkom porodilištu. Nakon što sanitarni pregled utvrdi da je otac zdrav i direktor Kliničkog centra Mirko Stanetić izda odobrenje, roditelji treba da znaju da su tada tek na pola puta od ulaska u nasterilnije mjesto na svijetu – banjalučko porodilište.

Da li će biti vraćeni sa vrata rađaonice  isključivo zavisi od procjene najstarijeg dežurnog ginekologa.

A zašto?

Pa zato što je menadžment Kliničkog centra odluku o smanjenju cijene prisustva očeva na porođaju, sa 500 KM na 70 KM, donio isključivo zbog pritiska javnosti, ne obezbjedivši prethodno za to potrebne uslove. Tako ukoliko se zadese dva, tri, oca koja žele da prisustvuju dolasku svojih beba na ovaj, biću slobodan da kažem, čudan svijet, bolnica to nije u stanju da omogući jer porodilište u Banjaluci raspolaže sa svega dva porođajna boksa – odvojenim prostorijima koje omogućavaju intimnost ostalim porodiljama.

Evo ukratko priča iz “prve ruke” kako to zapravo (ne) funkcioniše u praksi:

Subota, 21. mart 2015. godine. Ustajem i krećem ka izlaznim vratima. Bacam pogled na poštansko sanduče i imam šta i da vidim. Stiglo nam odobrenje rukovodstva Kliničkog centra na Paprikovcu za prisustvo porođaju moje supruge. Jupi jee, radujem se i kontam – uspio sam da obavim sve na vrijeme, beba i mama će biti presrećni. 😀 I bili su… ali samo te subote.

Nedelja 22. mart. Ne ustajem, jer tu noć nismo ni spavali. Zora je, nalazimo se na Paprikovcu. Beba je odlučila da krene šest dana prije termina. Razmišljam u sebi, samo da sve bude u redu, ni ne sluteći da mi, (uprkos dobijenom odobrenju), neće biti dozvoljen ulazak u rađaonicu.

Pitate se vjerovatno, kao i ja toga dana, zašto?

Pa, odgovor je vrlo jednostavan, za sve je kriv besmisao propisa, i (u međuvremenu) nova odluka KC da sanitarna knjižica oca ne smije biti starija od sedam dana. A moja je tog jutra u svoj ‘požutjeli list’ upisala deseti dan ‘života’.  Ovakve giljotine bi se, vjerujem, postidjela svaka uprava bolnice u civilizovanom svijetu. Ali ne i naša, što je vidljivo i u odgovoru na moju žalbu koju sam uputio na ruke direktora KC Mirka Stanetića. 

11402229_10205364659690648_1327604947688630930_o

Ljekari koji su se tog jutra zadesili u smjeni nisu znali kako da postupe sa mojim zahtjevom (jer je to sve za njih sve bilo novo) i konačna odluka najstarijeg dežurnog ljekara u smjeni je bila da se meni, zbog sanitarne knjižice kojoj je navodno rok trajanja istekao tri dana ranije, ipak, ne dozvoli prisustvo.

image-0001
Prepis žalbe sa inicijalima mjesto imena

Napominjem da me u toku pribavljanja odobrenja niko od zaposlenih na Kliničkom centru nije upozorio na rok trajanja sanitarne knjizice, jer je to ‘pravilo’ naknadno doneseno. Sve to navodi na sasvim jednostavan zaključak, a to je da menadžment bolnice na čelu sa resornim ministarstvom nisu dorasli jednom takvom zadatku!

Postavljam sebi pregršt logičnih pitanja na koje nema odgovora.

image-0002

Rade li i zdravstveni radnici zaposleni na Kliničkom centru sanitarnu kontrolu svakih sedam dana ?  Na primjer, kako je moguće da posežu za takvim rigoroznim kontrolama očeva prije ulaska u porodilište, a nijemi su pred činjenicom da svaka druga beba nakon rođenja fasuje kojekakve viruse i bakterije u toj istoj sterilnoj  bolnici. To govorim iz ličnog iskustva, jer je naša beba u bolnici pokupila vrlo gadnu virusnu infekciju nosa i liječena je 20 dana antibioticima.

I da skratim priču, moja namjera je da ovim tekstom poručim, svim budućim očevima koji budu željeli prisustvovati rođenju vlastitog djeteta, da se odluka o prisustvu selektvno primjenjuje i da ulazak oca u porodilište nije besplatan kako se to ranije provlačilo po medijima.

Uprava Kliničkog centra će reći da je za odobrenje potrebno 70 KM (sanitarna 50 KM plus 20 KM za kaljače i mantil). Međutim,  u praksi je ta stvar opet ‘malo’ drugačija. U stvari, sve zavisi od toga kada vaše dijete odluči da krene, jer što bebac bude duže uživao u maminom stomaku  to će tata morati češće da posjećuje Institut za javno zdravstvo RS.

Računica više nego jednostavna: Četiri nedelje devetog mjeseca trudnoće x 50 KM  = 200 KM, plus onih 20 KM za kaljače i mantil jest’ jednako 220 KM. 

I na kraju, ostaje činjenica koja nas očeve najviše frustira, a to je da i pored ovakvog bespotrebnog troška, sudbina ulaska oca u porođajnu salu zavisi od raspoloženja najstarijeg dežurnog ginekologa.

Banjalučani, dobro došli u uveliko podmakli 21. vijek !”

 

 

 

4 Comments

  1. 4 June 2015 at 10:30 pm

    Ljutim se, ljutim… Rogovi mi rastu! Udri na njih i drvljem i kamenjem!

    Baš mi je žao što je tatica propustio veliki događaj. I čini mi se da je u pravu kad kaže da skoro svaka druga beba tamo pokupi neki virus – u čemu je stvar?! Kad će nam neko objasniti odakle to dolazi, kad su tako čisti prečisti?!

    • 5 June 2015 at 12:19 pm

      Isto. Potpuno te razumijem.

  2. 5 June 2015 at 8:18 am

    Ma to sve glupavo i zatucano! Pa kad se nađe sterano u ćošak – onda glume policajce i neke diplomate. Daj molim te… Što tako ne podviknu malo na svoje zaposlene, kao što se busaju na porodilje i očeve?
    Ovom ocu – SVAKA ČAST – treba ga čuvati, negovati i reklamirati 🙂
    I da znaš da se ništa neće pomeriti dok se muški ne uvuku u te rađaone. Oni nisu kao mi žene: ovako ćemo, onako… Nemaju oni te živce. kad im se pojavi neki međed tamo – ima da ih nema! Menjaće sve protokole i pravilnike, se.em im se na iste! Joooj što sam se iznervirala od rane zore 🙂
    Kad bi ovom čoveku bilo do ičega, pa da njegov advokat (to odmah uozbilji priču) ode tamo i traži na uvid tu odluku o roku trajanja knjižice… Znam da je mogu retroaktivno napisati, ali opet…
    Kada sam pravila jednu ozbiljnu priču na ovu temu

    https://blagomogzivota.wordpress.com/2014/07/28/muskarac-na-porodaju-da-ili-ne/

    razgovarala sam sa dosta načelnika ginekologije, i niko nije pravio problem oko prisustva, tj. svi očevi su dobili lako ulaz u salu. Problem je bio samo što je tih očeva jako malo… I onda kad se i pojavi jedan “golijat” koji će to preživeti – eto ti na! Strašno!
    Odoh da pijem vode, nije mi dobro…

    • 5 June 2015 at 12:20 pm

      Jelena, mislim da si u pravu. Ovo je muško društvo koje ozbiljno shvata samo muškarce. To naravno ne znači da mi treba da ćutimo i to prihvatimo. Ali u pravu si, da. :/