Ortogonalna ljubav

Šetamo. Ljeto, hrpa ljudi, što bi rekli stari, k’o na zboru. Šetkamo se a tako ide i priča, nogu za nogom, lagano. Pozdravljamo poznata lica. Neki mahnu rukom, neki klimnu glavom a signalizacija u svakom slučaju poručuje “vidim te i pozdravljam ali nema potrebe da se zaustavljamo”.  Većina tako radi ali uvijek postoji izuzetak.  Izuzetak je bio poznanik mog partnera za šetnju i partnera u svakom drugom smislu.

“Heeeej! Pa gdje si!”, pozdravi on i kako je dolazio iz suprotnog smjera, napravi nam barikadu tijelom jasno dajući do znanja da ćemo baš stati sa njim. Ok. Staćemo…malo.  Obavismo protokole i njih dvojica ili bolje rečeno, Barikada, nastavi priču. “Pa kako si? Šta ima? Evo kod mene…” i poče on. Poče bez kraja i konca. Gdje je bio, šta je radio, šta će raditi, kakvi su mu planovi – kao da ćemo mu posao dati ako sve to ispriča kako valja. Kako je bio u pratnji svoje drage, sva njegova priča je bila propraćena njenom mimikom lica pa je priča istovremeno išla na dva kolosjeka. Npr. oboje se raduju godišenjem-ona se nasmiješila na pomen godišnjeg i malo približila svom dragom, dok je on nepromijenjenim tonom izlagao svoje “vještine” ili do koje je već stavke došao u svom CV-u. Na pomen usavrašavanja u struci vidjelo se da je ona tu priču čula nebrojeno puta i da on nije tako poletan koliko priča. Ona je bila kao svojevrsni prevod, on priča na nekom nepoznatom jeziku a ona objašnjava situaciju. Bili su simaptični tako komplementarni.

Tu komplementarnost viđam kod većine parova. Uklapaju se ljudi i nadopunjuju do svojih 90 stepeni. Ima onih kod kojih se vidi samo potvrđivanje onog šta im partner govori. Kod ove potvrđujuće komplementarnosti, razlikuju se dvije podvrste u zavisnosti od starosti para, odnosno dužine njihove veze.

Kod mlađih, svježih parova, onih koji kao da su različito naelektrisani pa i u prostoru stalno teže jedno prema drugom, pogledom, rukama, nogama, čime stignu, to nadopunjavanje izgleda otprilike ovako: on ili ona priča, dok ono drugo potvrđuje ne skidajući pogled sa ljubljenog govornika. Može se desiti da ako afirmator skrene pogled, on odluta u daljinu ili pod a ako se susretnete sa tim pogledom odmah vam postane jasno da gledate ljubavi (moja baba bi rekla, teletu) u oči.

Kod starih parova, koji su decenijama zajedno, ovakva vrsta komplementarnosti se najčešće primjećuje kad muškarac priča. Tada baka ili gospodža u godinama, dostojanstveno, svakim klimanjem glave potvrđuje kako njen družbenik ima pravo i kako mu je svaka zlatna.  Između klimanja, ona često zna vratiti šoljice za kafu na tacnu ili zategnuti milje na stolu kako bi naglasila određene tačke u gospodinovom izlaganju.

Ima tu i treća vrsta, ona SM, patološka…ali o tom su već knjižurine napisane a i baš sam romantično raspoložena.

Druga vrsta komplementarnosti je ova, odozgo, iz uvoda – analogna komplementarnost.  O digitalnoj i analognoj komunikaciji je dosta napisano, ali bolju riječ za ovo stvoje mudrovanje ne nađoh. Elem, kod ove vrste komplementarnosti, prevodilac, dakle onaj što ne priča, svojim pokretima, izrazom lica, često i uzdasima, objašnjava šta je govornik htio reći. To može biti jako simpatično kao kod Barikade i njegove drage, ali može biti i prilično gadno.

Primjer je za gadno je analogna komplementarnost kod moje prijateljice i njenog…saputnika, je često bila praćena njenim prevratnjem očima i glasnim uzdisanjem, tako da je on često imao smetnje u govoru, tipa: “Šta je sad? Pa je l’ nije tako?!”, i sl. dok bi on na njenu govoranciju dobacivao sarkastične komentare.

Dobro je što čiste komplentarnosti nema, smjenjuju se one. I bitno je, vala, da se smjenjuju jer ima li išta gore ignorisanja!?

 

p.s.  Ko što Kolibrići davno otpjevaše: “Pozivam sve devojčice, pozivam sve dečake, da pričaju, da pevaju, samo da ne ćuuuuute…”