Ojoj, šta ću sad!?

Ovaj tekst je nastavak na nedoumice koje imaju mladi roditelji, (šta ću kad smo mladi) i  “Ojoj, šta ću?” tekst.

Da se malo podsjetimo…Nakon što izađete iz bolnice shvatite da je sva odgovornost na vama i da stalno treba na nešto misliti. Ja sam tako mislila da čim dođemo iz porodilišta treba da idemo negdje, kod nekog doktora, na neki pregled i na neku borbu sa birokratijom ali ne mora. Biće tog svega ali pomalo i ne odjednom.

Pošto želite najbolje za svoje dijete, nećete ništa prepustiti slučaju pa nemojte ni očekivati da vam neko dođe i kaže “e sad treba da uradite to i to i ponesite od papira to i to”…jer čim razumijete ovaj jezik kojim pišem svi smo u istom sosu. Za ovaj naš, Balkan, je l’ te, jedna od mnogih zajedničkih crta je divan birokratski sistem poznat po oduzimanju vremena i živaca.

Predlog: idite korak po korak. Krenite lagano od prve predstavnice sistema – patronažne sestre. Njen dolazak je jedino što će biti potrebno dogovoriti prije dolaska iz bolnice. Većina ambulanti (čula sam da neke i nemaju…ne znam da li je to tačno) imaju svoje patronažne sestre koje obilaze mame i bebe po dolasku iz bolnice. Zaposlite lijepo muža ili svekrvu ili neku drugu osobu od povjerenja da kod porodičnog ljekara dogovori njen dolazak. Prvi korak završen.

Kad dođe i ispriča vam šta je imala, a vjerujte, to je hrpa informacija (moja neporađajuća polovina je čak i zapisivala), patronažna sestra će vjerovatno pitati imate li pitanja. Normalno da ćete imati. Čak i ako vam je sve jasno, a vi potrvdite. Ono što se tiče papirologije i pregleda u ovoj fazi, a to će vam i sestra reći, je odlazak u  savjetovalište kad beba napuni mjesec dana. Korak drugi gotov i imate skoro mjesec dana da uživate.

Tih mjesec dana u našem slučaju, prošlo je u davanju imena 🙂  Mnogi će smatrati da to nije pohvalno, ali smo mi smatrali da je to ok i dali smo sebi još vremena na tih 9 mjeseci razmišljanja.

E, što se tiče dobijanja bar koda, pardon, jedinstvenog matičnog broja moj vam je predlog da jednostavno nazovete Matični ured u vašem mjestu i informištete se šta vam je potrebno od dokumenta. Jednostavno. Pogotovo što će to vjerovatno tata da uradi. Upis je trajao oko 2 sata sve sa čekanjem u redu.

Prije nego beba napuni mjesec dana potrebno ju je registrovati kod pedijatra što uradite po sopstvenom izboru ili u istoj porodičnoj ambulanti gdje ste i vi registrovani ili privatno (mnoge privatne ambulante imaju ugovor sa Fondom dječije zaštite). E, tu će biti malo hodanja – potrebno je neke obrasce iz ambulante nositi u PIO, pa dječiju knjižicu u firmu zaposlenog roditelja i tako, ima tu malo vozanja. Uštedite sebi vrijeme tako što ćete pitati medicinske sestre, službenike ili ko vam je već na usluzi šta god vam nije jasno. Uvijek postoji neki papir za koji su ti službenici na usluzi pretpostavljali da vi znate za njega, a ne znate i to je njihov posao da vam kažu…ali morate ih pitatiiii!

Poslije prvog savjetovališta sve ide lakše i nema potrebe da vam opisujem sve korake pojedinačno jer ćete biti pametni i poslušati savjet  – pitati  i zapisivati. Uvijek postoji neka uputnica, neki potpis ili pečat koji će vam zato što ste htjeli odati utisak ozbiljnog roditelja koji sve zna  i nema potrebe da išta pita, oduzeti bar još sat vremena koji ste  mogli mnogo ljepše iskoristiti. Tako da facu ozbiljnog tate i brižne mame ostavite kod kuće i lijepo kažete ” A kako? Gdje? Je li mi treba još nešto? Kome da se javim?” Šta vas briga što ćete izgledati kao bubatori. Ja tako čitav život, pa mi ništa ne fali… hmm, bar se nadam.