Mordor vs. Paprikovac

Omiljena tema, skoro argument, koja treba pokazati kako živimo u lošoj državi propalih moralnih vrijednosti i uzaludnih ekonomija, je zdravstvo. Otjelotvorenje ove teme  konkretno u Banjaluci je Klinički centar Banjaluka, poznatiji kao Paprikovac.

Ne, ovo nije elegija o jadnoj trudnici koju je strašni doktor izmaltretirao. To iskustvo sam imala jednom i mislim da nisam bila u jadnoj poziciji. Ukupan utisak sa medicinskim osobljem u KBC-u je pozitivan, dobar. Ovo je priča o jednoj velikoj laži. Toliko velikoj da je ni ne vidimo čak ni kad nam se jasno ukaže.

Danas sam bila gore. Klinički centar je na brdu, sa pogledom na Banjaluku, pa otud i ovo “gore”. Trebala sam da radim neke redovne preglede. Gužva je u hodniku. Postoji neki sistem numeracije onih koji čekaju u vidu uzimanja broja iz neke kutijice, što bi imalo smisla da su brojevi poredani. Kako nisu, jer ih ljudi ne vraćaju na mjesto i čovjek može uzeti broj koji želi, broj 92 je ispred broja 13 i slično. Reda, u stvari, nema. Po dva osnova sam imala prednost koju sam mogla ostvariti samo guranjem. Nisam imala volje za to, pogotovo što bih se morala probijati kroz kordon starijih ljudi od kojih su neki vrlo glasno pokazivali da su “popustili sa živcima.”  Malo sam sačekala i kad sam ugledala povoljnu priliku, samo sam lagano “uklizala” do šaltera. Relativno brzo sam došla na red. Medicinski tehničar me je odmah sproveo u laboratoriju, profesionalno i brzo, puno smirenije nego kao što bih ja mogla pri takvoj gužvi, navali i galami. Pokazao mi je gdje da čekam sa ostalim trudnicama. Dok sam čekala nisam odoljela a da ne napravim par ( mutnih) fotografija.

DSC_0039~2Hodnik u kojem trudnice čekaju da daju svoje podatke. Pod je malo reći u lošem stanju, instalacije vjerovatno upitne, tako da su stolice luksuz na koji se ne pomišlja.

DSC_0038~2

Klima-uređaj je smješten na ormaru, ne bi me začudilo da je u funkciji. Sve odiše siromaštvom i ugaslim sjajem slavnih 80ih. Posmatram to sa nekom tugom, koja je prešla u divljenje osoblju koje funkcioniše raspeto između pacijenata i jadnog prostora za rad, a potom u bijes.

Zašto?

Pa zato što  RS ima novaca!  Ko može reći da nema? Oni koji su 2005. godine pokrenuli gradnju zgrade Vlade vala ne mogu. Oni “saudijci” kako ih zovu, jer s’ audijem najnovijeg datuma idu svuda.

Je li moguće da  renoviranje Kliničkog centra traje godinama, odvija se parcijalno a da pacijenti sami moraju kupovati većinu stvari potrebnih za liječenje? Očigledno da.

U Banjaluci je 2007. napravljena NOVA zgrada Vlade, u narodu poznate kao Mordor (zemlja iz knjige “Gospodar prstenova”, u kojoj žive Sauronove sluge, slika govori o silama koje tamo žive).

index

Zgrada koja završena u rekordnom roku (bar za naše pojmove) od dvije godine. “Ponosno” dominira krajolikom Banjaluke, stoji i ruga se svima poput ušminkanog i razmaženog tinejdžera čiji je tata “biznismen”. Zgrada u koju su uložene naše pare da bi pokazala šta?

Da smo ozbiljna država?

Važi.

Koliko znam država treba da pokaže brigu o svojim državljanima prvo kroz zdravstvo, pa školstvo, a onda bar  malo kroz kulturu i druge zanemarene kategorije koje smo i zaboravili da postoje ili ako i postoje, jedva to rade.

Mislite li da pretjerujem?

Evo za one koji nisu bili u Banjaluci

banjaluka

images

reg-vlada-rs

Dvije godine su bile dosta da se izgradi najmodernija zgrada u RS, sa uvezenim namještajem iz SAD i drugih zemalja. Sa zvučnika u parku zgrade Vlade ide neka klasična muzika, zidovi unutar zgrade su ukrašeni umjetničkim slikama, namještaj je u klasičnom stilu. Cifre ne znam. Sigurno je koštalo onoliko koliko ne mogu da zamislim. Ko god da je gradio, čuo je i za slikarstvo i za klasičnu muziku i za klasične stilove u uređenju. Čuo ili kupio. Pare mogu sve. Te pare su mogle da urade više za zdravstvo koje nam je nakon rata postalo nasušna potreba jer je pola nacije bolesno. Bilbordi i mediji su puni poziva za pomoć jer opet neko nema novaca da se liječi. Ti milioni utrošeni za dvore vladajućih su sigurno bile dovoljne da bar upristoje “najveći klinički centar u RS”  građevinski a i kadrovski.

Ne znam kojim čudom sad funkcioniše. Znam samo da radnici gore – rade. Rado ću prozvati pjedince, koji bi bili loši u bilo kojem poslu. Kao što rekoh, na Paprikovcu sam se srela, bar za sad, samo sa jednim, a ostalim skidam kapu. Evo, imam konrektan primjer.

KC Banjaluka ima sajt.

Prije nekoliko mjeseci trebala sam samo mišljenje jednog doktora u vezi bolesnog člana porodice koji je bolovao od ozbiljne bolesti. Imala sam nalaz i htjela sam drugo mišljenje. Skenirala sam nalaz, na sajtu našla doktora i poslala mu mail. Ne samo da sam dobila brz odgovor već i detaljne upute šta i kud dalje. Ovo ne mogu reći ni za jedan mail koji sam slala npr. mordorskom produžetku, administrativnoj službi grada, na onlajn mjestu rezervisanom za građane.

Za koga oni postoje? Kakva je to filozofska kategorija koja je svrha sama sebi?

Nadam se da ćete se sjetiti ovog teksta (moraću i sebi da stavim podsjetnik) kad idući put uđete u neku zdravstvenu ustanovu, bezubu i nezbrinutu, pa vas dočeka  umorno lice, smoreno životom u ovoj državi. Isti smo. Drugačiji su samo oni “nedodirljivi” kojima smo mi dali moć. Do nas je. Nadam se da ćemo to shvatiti dok još imamo zube u glavi.

 

 

 

 

 

4 Comments

  1. 5 March 2014 at 1:04 pm

    Bravo hrabra ženo!
    Poštujem i već dugo glumim seoskog dobošara, glasno i jasno ukazujući na mnoge crne rupe i svest ljudi o tome. Nisam još krenula na blogu u tu stranu, mada bi “Megašliht” mogao biti dobar početak. Zbog vrlo nezgodnog jezika i čistog obraza, predpostavljaš kakav mi je rejting u firmi. Ali, ja teram svoje. I žao mi je što se većina ne buni, ne želi da menja sistem, što se boje svoje senke.
    I znaš šta mi je jako čudno: što nemaš podršku tvojih “pratilaca” u komentarima. Predpostavljam da ih ima mnogo Banjalučana, ali se niko ne oglašava. Čega se boje: tebe ili sebe?
    Pametno kanališi tu negativnu energiju iz sebe – trudna si 🙂

    • 5 March 2014 at 1:23 pm

      🙂 Hvala, Jelena. Ima ih. Mada ne toliko javno bar na mom blogu. Ima ih nekoliko koji baš ne ćute i divim im se zbog toga. Paranoja vlada u policijskoj državi. Gledam juče reportažu o Sj.Koreji i razmišljam da smo na dva koraka od nje. Ne dijeli nas puno. A što se energije tiče, ovo je vrhunac pozitivnog kanalisanja u ovom trenutku. Za ostalo se brine wc šolja 😮 😀 sve znaš. A što se tiče tvog rejtinga, tačno sam znala. Ne bih se inače družila s tobom :*

    • 5 March 2014 at 11:57 pm

      Pridružujem se komeNtaru!
      Uvek sam uz one koji teraju svoje! 🙂