Moćna Moskva, 1. dio

Ovo putovanje planiramo već nekoliko mjeseci. Kad kažem planiramo mislim “1000 puta smo se pitali ko će nam čuvati djecu” jer nikakav plan osim sjesti na avion i hodati po gradu nismo imali. I tako je bilo. Baka je uzela godišnji i došla, a mi se zadali u izvođenje našeg plana i otišli na aerodrom.

NAPOMENA SEBI: Kad nosiš torbicu za foto-aparat na put, pregledaj je, a naročito 
ako si je zadnji put nosila na planinarenje. Čakija nije podobna ni potrebna u
avionu.

Mislila sam da ću o Moskvi pisati kad se vratim, jer, biće dovoljan jedan tekst uz mnogo slika. Blesava ja. Jedini način da se kaže nešto o Moskvi je da se napiše knjiga i da je pisac svjetski poznat Rus baždaren na minimum 800 stranica.

Nisam Rus, ali mogu da napišem.

Ovo će ipak biti mini-putopis od nekoliko tekstova. Ne dâ Moskva ništa na sitno i na malo. Ovo je moj utisak o jednom od najvažnijih gradova na svijetu.

Tehnički podaci…možda će nekog zanimati

Smještaj i let smo našli preko agencije. Sajt nije dostupan iz nekog razloga ali tu je fb stranica sa koje zasigurno možete dobiti broj telefona. Iako im izgleda online prezentacija u ovom momentu nije jača strana, agencija je ok. Zaposleni su ljubazni, možete im postaviti 101 pitanje, a ne smaraju vas ponudama (“Jeste sigurni da ne želite ovo?”). Što se nas tiče, sve navedeno su ispoštovali.

Letjeli smo iz Banjaluke, presjeli u Beogradu i nakon ukupno nekih 5, 5 sati bili u Moskvi.

Imali smo obezbjeđen autobus od aerodroma do hotela a u autobusu – Nikolaj. O njemu će biti kasnije još riječi.

Tu noć smo smjestili i zaspali snom pravednika.

Najveća, najljepša, najbolja – MOSKVA

Tako je govorio Nikolaj. Dobro, ne baš ovako ali iz svake rečenice je probijao nacionalni ponos, patriotizam, lokal-patriotizam, Borg i resistance is futile. Kad čuješ Nikolaja i vidiš Moskvu, dođe ti da kako on kaže, budeš “zadovoljan Putinom i svojom vojskom” a mogao bi po potrebi i ove prije Putina da izgrliš i izljubiš kao rođenu braću kad su ovakav grad izgradili i očuvali. Veličina i sjaj izgleda po automatizmu lako bude osjećaj pripadnosti takvom narodu. Kasnije ćemo vidjeti da to i nije baš tako ali šta me briga. Ovdje sam nekoliko dana i imam pravo na predrasude. 🙂

Nismo planirali ići ni na jednu ekskurziju koju je agencija nudila. Htjeli smo sami istraživati grad. Veče kad smo došli i čuli Nikolaja prvi put zgledali smo se razočarano:”Pa zar ćemo ga samo večeras slušati!?” Srećom, imali smo priliku i sledeći dan. Panoramsko razgledanje grada od nekoliko sati je bilo predviđeno za sve putnike tako da smo se odlučili slušati ga još par sati. Grad je uz Nikolajevo pripovijedanje još više odisao ponosom i istorijom iako je djelovalo da je to nemoguće.

DSC_1629

Sve će to narod pozlatiti

Prva stvar što smo primjetili kod Moskve su građevinski radovi.

Renoviranje, dorađivanje, niskogradnja, visokogradnja, obnavljanje, dodatno sređivanje za praznike, ma samo reci. Sve rade. Nema toliko ljepote bez stalnog održavanja.

DSC_1630Iako grad ima hrpu građevinskog pejzaža u vidu dizalica, velikih građevinskih mašina i svega ostalog što prati radove, bio je nevjerovatno čist.

Jako teško ćete na ulici vidjeti opuške, papire, papiriće, bilo kakvo smeće.

DSC_1740Po riječima našeg pripovjedača, situacija u Moskvi zadnjih par godina nije sjajna. Nastupila je neka vrsta krize koju prati i vikipedijski podatak da u njoj živi 79 dolarskih milijardera. I taj sjaj se da vidjeti. Armani, Guči, Niče, sjaj radnji i prodavnica koje su naizgled nehajno ušušurene u stare zgrade iz bogtepito kog vijeka u sebi kriju robu rezervisanu samo za probranu klijentelu. Smrtnici drugačije stoje.

Rublja je oslabila, ljudi više novaca daju za hranu, a plate se kreću od 400 do 1000-1500 evra, sa odstupanjima. Stambeni kvadrat košta oko 4000 evra u samom gradu. Do nedavno, koju deceniju unazad, stanovi su se dijelili – po nekoliko porodica je živjelo u jednom stanu. Jedno kupatilo, pa po soboma kako se već rasporede u odnosu na broj članova porodice. Kasnije su ti stanovi prelazili u vlasništvo stanara za jako male pare. Čim ste dalje od samog grada, cijena opada. Naravno, situacija u Moskvi i ostatku ogromne zemlje, a naročito na selima, je drastično drugačija. Kao i u većini država, uostalom.

Prva stanica koju smo obišli je bio  Hram Hrista Spasitelja, najviša pravoslavna crkva na svijetu. Bila je srušena za vrijeme komunizma, a kompleks je bio preinačen u bazen.

DSC_1633Kasnije je crkva ponovo izgrađena i završena 2000. godine. Kad smo je gledali iz autobusa, pa čak i sa udaljenosti od par stotina metara, djelovala je veliko ali kao najveća ne. Izgleda da se perspektiva lako promjeni kad je sve ogromno oko tebe.

IMG_20160420_100806[1]Tek kad smo ušli unutra, shvatili smo kako stvari stoje. Bili religiozni, vjernici, vjerujući, kakvu god duhovnu sferu imali na raspolaganju u sebi, Hram treba posjetiti. Ostavlja bez daha i to je sve što mogu reći o njemu.

Vrlo moguće da ću ovu rečenicu opet koristiti u tekstu.

Poslije Hrama smo se zaputili prema Lomonosov univerzitetu ili da se narodski izrazim – univerzitetčini.

Kompleks koji prima 45 000 studenata i  10 000 profesora veličinom, simetrijom i monumentalošću te zaprepasti. Kako uopšte položiti ispit u takvoj i tolikoj zgradi!? Kao da sama glavna zgrada nije dovoljna, već i ogroman prostor ispred te drvoredi breza kroz koje dolaziš do najstarijeg i najvećeg univerziteta u Rusiji te lako vrate u vrijeme kad je biti naučnik i akademski građanin bilo na nivou plemstva, a ne svakodnevnog događaja.

lomonosov
Moskovski državni univerzitet Lomonosov, osnovan 25.1.1755. godine

Nažalost, fontana nije radila. Možda i bolje. Svisnuli bismo od ljepote a svejedno smo otvorenih usta gledali u zdanje koje dijeli znanje. U vrijeme gradnje, to je bila najviša zgrada izvan SAD-a na svijetu. Glavna zgrada je visoka 240m. Nekoliko stotina metara niže, nasuprot glavnog ulaza u univerzitet, je vidikovac. Dok uživate u pogledu na zavoj koji pravi rijeka Moskva i pogledu na ogroman grad, salijetaće vas pokušaji turističke atrakcije – djevuške obučene u nešto što bi trebalo podsjećati na…ne znam. Na šta vas podsjećaju?

DSC_1666“Foto?”Da?”. Ipak ne. Njih je još relativno lako izbjeći ali golubove koje nosaju malo teže. Ne pravite kontakt očima. Lakše je.

DSC_1675Ovo je trećina panorame sa vidikovca. Moderne zgrade koje se vide predstavljaju moskovski poslovni centar tzv. Moscow city. Prilikom razgledanja Nikolaj je teško sakrivao odbojnost prema novonastalom monumentalnom biznis dijelu Moskve koji se nalazi samo 4km od Kremlja i “kvari arhitekturu starih majstora”. Ne znam šta bih rekla. U jednu ruku je u pravu, a drugu ima i neke ljepote u toj raznolikosti.

Inače, rijeka Moskva je duga 502km i kako nam reče naš vodič “To nije ništa. Za nas je to potok. Mi rijekom zovemo nešto što je duže. Volga, Jenisej, to su rijeke. Da.” Tako je govorio Nikolaj.

Mi smo iskoristili priliku dok smo u grupi da dobijemo jednu zajedničku fotku a ujedno i drugu trećinu panorame.

wp-1461258626153.jpegNe glumimo mističnost već se vrijeme stalno mijenjalo. Duvao je vjetar, raznosio oblake i puštao sunce da grije, a potom ih opet navlačio.Taj dan smo imali i dva pljuska za koje su naši kišbrani djelovali potpuno smiješno i nekorisno.

Poslije univerziteta i vidikovca smo imali prilike vidjeti “Mosfilm” – kompleks filmskih studija sa maketom grada u prirodnoj veličini. Istina, samo djelić svega toga, koliko se već moglo vidjeti iz busa. Nikolaj je naveo da “Mosfilm” ima sve što i Holivud samo je, eto, Holivud veći.

U ulici Mosfilmovskaja se nalaze ambasade mnogih zemalja – srbijanska, njemačka (“Koja naravno podsjeća na koncentracioni logor”, reče Nikolaj.), rumunska, švedska, sjevernokorejska, mađarska i mnoge druge poredane u nizu.

Izgleda podsaknut smijehom nakon pokazivanja njemačke ambasade, Nikolaj nam je ispričao kako je Rusima humor vrlo važan a npr. Odesa je grad u kojem humor vrlo visoko kotira. To je grad koji se sada nalazi u Ukrajini…ali to je manje bitno. Rusija do Tokija.

Uz put smo vidjeli i Novodevičiji manastir. Manastir koji je po riječima Nikolaja služio prije svega za “udomljavanje” bogatih udovica plemićkog roda. Tu bi se zamonašile poslije smrti muža  i bavile se ručnim radom, čitanjem i molitvom. To je najkraće rečeno, a više možete pročitati i ovdje.

Čikica na slici je, inače, doletio sa nama. I ako treba ostariti, treba ostariti kao on. Trenutno piše knjigu, planira još jednu, a već ih ima nekoliko iza sebe. Duha mu ne fali, to je sigurno.
patkeSkulptura “Patka i pačići” nalaze se u parku preko puta manastira, tačnije preko jezera. Poklon su SAD-a, odnosno Barbare Buš kao znak mira i prijateljstva. Mama patka i nekoliko pačića salivenih od bronze bez obzira na simboliku i ljepotu su bili ukradeni. Nikolaj nam je rekao da je to bio čest slučaj tokom 90ih – statue su kradene i najvjerovatnije prodavane na otpad, prikupljanje kulturnih sekundarnih sirovina. Čak je jednom bila ukradena i nečija statua u prirodnoj veličini. Nađena je za koji dan. A što se pačića i mame tiče, ponovo su postavljeni 2000. godine.

Nego, da batalimo pačiće i vratimo se pravoj stvari – moći. Nikolaj nam je pokazao tzv. državni put, ulicu kojom je Staljin svakodnevno šetao, a obavještajci se nalazili na svakih 30 metara. Poslije je tim putem na posao u zgradu Vlade dolazio Putin autom. Onda je prestao jer je jednostavno dolijetao na posao. Helikopterom, naravno. Izgleda da je radio kad smo mi prolazili.

DSC_1693

Uz put smo mogli čuti i o nedavno osuđenom ministru već nekog resora koji je nekoliko miliona strpao u džep prilikom renoviranja nekog od kulturnih spomenika. Mito, korupcija, zloupotreba službenog položaja ovdje dobija sasvim nove razmjere. Grad koji je tri puta veći od naše države daje novu dimenziju moći i bogatstvu. Naši problemi djeluju smješno kad vidite sve ovo.

Trebalo nam je nekoliko sati da vidimo tek djelić grada i da se širokim moskovskim cestama koje imaju i do osam traka u jednom smjeru (bradonja ih toliko izbrojao) da dođemo do Kremlja i Crvenog trga.

DSC_1718
Crveni trg

Ovo su definitivno jedne od najslikanijih građevina na svijetu. Ne znam ima li smisla da vam išta pišem o njima.

Ono što mi je u jednom trenutku bilo jako interesantno je da su svi, računajući i nas, držali telefone, selfi štapove, tablete, kamere, aj ovo, aj ono,  i hodali sa njima pokušavajući naći najbolji kadar. Izgledalo je kao da ćemo baš mi tim svojim spravama  naći nešto što mnogi prije nas nisu uspjeli. Ličili smo na rašljare u potrazi za vodom.

DSC_1747

Na Crvenom trgu smo se rastali sa grupom i vodičem i otišli svojim putem. Za početak na kafu i to u “Gum”, robnu kuću odmah pored trga. A unutra…

DSC_1710…raj.

Ništa skupa odjeća. Ništa divna arhitektura. Elektre. Puno Elektri. Bicikli-kruzeri, koji se mogu naći i kod nas po cijeni od 1200KM pa naviše sa izborom svedenim na model ili dva. Ovdje je bilo izloženo desetine modela. Robna kuća koja podsjeća na galeriju koju su uredila lično neka razigrana djeca. Divota.

DSC_1705 Tu smo odmorili, popili kafu i odlučili da dok smo svježi odemo u Arbatu, ulicu koju su nam preporučili za kupovinu suvenira.

Uspjeli smo ih kupiti, pokisnuti, osušiti se, pasti s nogu i doći u hotel da se onesvjestimo od umora.

Iako smo taj dan još obišli štošta, priču zaustavljam ovdje.

Nismo mi Rusi, navikli smo na mnogo manje stvari.

Do sledećeg teksta imate mahanje iz moćne Moskve !

 

 

2 Comments

  1. crnogorka
    26 April 2016 at 9:57 pm

    Aplauz, aplauz, aplauz! 🙂 Javi se kad se vratis da podijelis utiske. Obavezno pohatraj neki supermarket, kupi Sirok (kao nasa krem bananica, stoji u frizideru za mlijecne proizvode) i probaj njihove sladolede, makar obicne iz marketa. I da, idite u MuMu da jedete 😀

    • 27 April 2016 at 9:00 am

      Sve odradjeno 🙂 I sirok i pticije mlijeko (tako se zvao sladoled) a i Mu mu. Vidjeces u 3. tekstu. Zadaca uradjena.