Miligram po miligram je nula – politika kao ogledalo kulture

Sinoć sam bila na projekciji dokumentarnog filma “Dangerous acts” (Opasne radnje – slobodni prevod) Madeleine Sackler.

10572111_687679187991596_8758981367595271617_o

Film traje sati i po, a nastao je od 400 sati snimanog materijala, dijelom u Bjelorusiji, dijelom u SAD. Toplo preporučujem da ga pogledate.  Sigurno ćete imati želju da provjerite da li se stvarno radi o filmu nastalom u 2010. godini. Ovaj dokumentarac se mogao pogledati na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu i evo, kod nas u Banjaluci, sinoć u Domu omladine u organizaciji Kratkofila i Američke ambasade u BiH. Ulaz je bio slobodan.

Pošto je odziv bio, nisam sigurna da li da napišem slab ili očekivan, to je bio još jedan razlog nastanka ovog teksta. Drugi, ili bolje rečeno, prvi razlog, je što sam  cijelo vrijeme gledanja filma poredila Bjelorusiju i BiH. U slučaju da ne znate ništa o Bjelorusiji, možda će vas izreka “poslednja diktatura u Evropi” (the last dictatorship in Europe) potaknuti da malo više istražite i saznate o toj zemlji. Kakve veze imaju BiH i Bjelorusija? Vjerovatno bi se mogle naći  sličnosti ali ja definitivno nisam toliko politički i sociološki potkovana da ih tražim. Za sad, što se mene tiče zajedničko im je samo slovo “B” na početku imena. Ništa više.

Ovaj tekst je nastao zbog razlika između ove dvije zemlje i mog prosvjetljenja, koliko god možda banalno bilo.

Pošto se ne volim miješati u tuđi posao jer se ne osjećam sigurno na stranom terenu, reći ću vam šta sam zaključila gledajući film, a to bi možda mogao biti odgovor i na tekst Da li je moguće željeti promjenu u društvu a ne biti politički aktivan.

Šta nas ubi  u Bosni/Republici Srpskoj/trećem entitetu koji se godinama najavljuje k’o raskid u dugogodišnjoj vezi?

Nedostatak kulture.

Ono što se novcem ne može kupiti, već samo voljom i duhom nastati.

Nedostatak umjetnosti, kao kulture u užem u smislu.

Nepostojanje ili minimalno postojanje, umjetničkog aktivizma.

Znate ono, kad pisac jedva izda knjigu jer je politički nepodobna, pa ga onda blate i proganjaju jer je svojim djelom uradio više nego neka politička stranka? Ili je objave tek nakon njegove smrti? Sjetite se Alkibijada Nuše.

Znate, kad pjesme mijenjaju (mikro)svijet? Sjetite se novog vala, new primitives-a, pa na kraju i Tompsona kao nekog ko ne remeti sistem već ga podržava, čisto da me shvatite.

E, tog kod nas sad nema. Osim par bendova  i pokojeg umjetnika (neću ih nabrajati, lako se prepoznaju) koji su u većoj ili manjoj mjeri krenuli putem umjetničkog aktivizma, teško da možemo naći neki masovniji pokret koji kroz duhovnu nadgradnju i pokretanje emocija, pokušava da promjeni društvo. Ono što je specifično za našu zemlju je da se većina ovakvih umjetnika često okarakteriše kao narkomani ili na neki drugi pogrdan način. Da li zbog straha ili neznanja, ne znam. Samo znam da kod nas kulture nema ili je ima u tragovima, po ćoškovima svakodnevnice.

Izvinite me što psujem, ali nećemo se mi sa mjesta pomjeriti ko god došao na vlast dok se   obožava plastična žena, simbol duhovnog kolapsa devedesetih, udovica, ne znam kako da ga nazovem  pa neću nikako ili druge, slične njoj.

Nema napretka dok se poistovjećujemo sa serijama o propalim ljubavima, spletkama i svakodnevnici – jer nas pogađaju gdje smo najtanji – u svakodnevnicu.

Zaboravite na pomicanje u naprijed ako vam je glavno štivo bestseler koji svi čitaju jer je to samo serija u obliku knjige, boza za mozak da se ne napreže.

Ništa bolji nisu ni “alternativci” i “inteligencija” koja upire prstom u sebe unaprijed govoreći da će biti neshvaćeni ili jedinstveni. Obično se ta samoprozvana elita na koju mislim želi izdvojiti hejterskim stavom pozivajući se na  knjige koje su pročitali, filmove koje su pogledali, predstave i izložbe kojima su prisustvovali u startu pretpostavljajući da je to bila samo njihova privilegija.

Tu nema promjene.

Samo tabori. Baš kao i ovi na vlasti.

Slika i prilika kulturne scene je politička scena kod nas.

Dok god ne budemo živjeli kulturu radi kulture same, a ne da bismo bili bolji od drugih, nema napretka.

I novac nije argument za ovakvo stanje. Samo prioriteti mogu biti argument.

A znate odakle to sve kreće – od bacanja smeća u kantu za otpatke.

Da ne bude  da je sve stvar ukusa.

“One day when you reach the end

One day you will understand

One day back to roots my friend

No place like a motherland

 

 

 

 

 

4 Comments

  1. Rebeka
    23 August 2014 at 11:40 pm

    malo je donas to sta nje kulture kao filozofije zivota, a malo je i do toga sta su ljudi sve pretrpili, i sve obre strane jedne pristojne drzave do 1990 propale iunistene u ratu i krizom.
    evo link for documentary Boris Malagurskog Tezina Lanaca:

    svidjece ti se posebno pocetak

  2. 24 August 2014 at 7:53 am

    Hvala 🙂 pogledaću.

  3. 24 August 2014 at 6:54 pm

    Eeeee kad bi barem pola sveta bilo DUBIOZA…
    Sjajan tekst, potpuno istinit. Zašto neprijatelj prvo u okupiranoj zemlji pali knjige, ruši muzeje, uništava kulturno nasleđe?… Zato što narod bez kulture nije narod.
    Kultura ljude čini narodom.

    • 25 August 2014 at 9:03 am

      Hvala. A slikovitiji primjer nisi mogla naci.