Marifetluci i panj brdo

Sahrana biciklizma

Kad smo tog 21.04.2010. kod rampe u podnožju Šehitluka/Banj brda simbolično sahranili biciklizam u Banjaluci ni slutili nismo da je to bio početak kraja.

556352_3506298812645_34027707_nNismo ni sanjali da će zabrana prolaza ljudi na biciklu biti sasvim nebitna u budućnosti. Da će rampa biti bezvrijedna. Da će auta ponovo postati sastavni dio naše najbolje i neprocjenjive rekreativne zone u prirodi. Da smo znali, možda bismo stvarno plakali ili se bar uhvatili za glavu.

26758_384689766902_1730449_n

Ovom predstavom smo uspjeli privući ljude, medije, čak je “sahrana” postala dio talijanskog filma o održivoj mobilnosti pod imenom “Brzina života” (cijeli film možete pogledati ovdje) ali nakratko. Onda smo se obraćali  gradskim vlastima, pisali, dosađivali, vikali da nije normalno to što rade, da  to isto brdo gdje je postavljen zloglasni znak  u Turističkoj organizaciji Banjaluke se predstavlja upravo kao biciklistička ruta koja se preporučuje turistima…

26758_384689781902_1434889_nNije vrijedilo. Ispratili smo biciklizam na omiljenom brdu, dostojno, sa gorčinom i humorom istovremeno.

26468_1401572393002_859914_nHajka na bicikliste je trajala još neko vrijeme da bismo lagano, kao mravi kojima je iznenada postavljena prepreka do cilja, samo nastavili drugim putem i istim tempom  ka vrhu. Penjali smo se preko serpentina, sa druge strane brda, mnogo dalje i strmije, išli kojekakvim stazama da bismo izbjegli stražarsku kućicu pored rampe.

Nakon nekoliko godina…

Nakon nekoliko godina, biciklisti su opet bili svoji na svome. Vozilo se bez skrivanja, kroz šumu, stazom. Sad smo apelovali na one neobuzdanije da nizbrdo voze sporo, pažljivije, bez jurcanja, da voze odgovorno. Ljudi su javljali jedni drugima ako primjete da neko juri niz Šehove kao da je sam, pa se onda prozivali ti ljudi, pozivalo se na dijeljenje puta i zajedničkog prostora kako treba, nesebično i sa svješću o drugima.

DSC_5847

Da biciklistička zajednica u Banjaluci ne viče u budale, urađena je Analiza za ponovno uspostavljanje brdskog biciklizma na Banj brdu, uz jasne prijedloge kako na bezbjedan način koristiti date resurse na zadovoljstvo svih rekreativaca, bili na točkovima ili nogama. Gradske vlasti su ostale slijepe i nijeme na sve.

Ipak, Šehovi su postajali sve popularniji. Sve je više bilo onih na dijeti, sa holesterolima i pritiscima, onih željnih vazduha, mira, šetnje, tišine, trčanja ili vožnje uz brdo, djece, beba u kolicima, cijelih porodica. Divno je bilo ići na Šehove u bilo koje doba godine.

13343_1293966345716_3712705_n

Čak je i jedan potez tih istih slijepih i nijemih bio neočekivan i ohrabrujući – napravljene su sprave za vježbanje na otvorenom. Za sve je bilo mjesta osim za građevinski materijal koji se lagano dovlačio do objekta koji se nalazio nekoliko stotina metara prije vrha. Sve češće smo viđali kamione i auta kako projezde pored nas  Šuškalo se da je to restoran. A u svakom šuškanju ima istine.

Automobili na Šehitlucima?

Da. To je aktuelno šuškanje. Da će se rampa dići, da će biti otvoren prolaz za automobile kako bi došli do restorana. Da će stražari koji su bili pored rampe dobiti otkaze.  Još nije službena informacija ali u gradu i na Šehovima se priča o tom.

Nikom nije svejedno. Ljudi su se već počeli okupljati tražeći odgovore.

Ljudi će se okupljati da bi dobili odgovore.

Ljudi vole Šehove bez auta!

Ljudi ne žele auta na Šehovima!

Picture 028

NE!

Znam da ima onih kojima će prolazak automobila na Šehove biti dobra vijest.

Ima i onih kojima je glavni problem u vezi ovog dragog brda i izletišta to da li ih neko zove Šehitlucima ili Banj brdom.

Ima ih i uvijek će biti. Ljudi koji ne vidite dalje od svog nosa, volana i vlastitog interesa, žao mi je što živimo u istom gradu u kojem imate moć. Žao mi je i što će zbog vaših marifetluka od Šehova ostati neki panj da bi još neko mogao zaraditi sadeći bolje i ljepše drveće. Ipak, ako mislite živjeti ovdje i tu odgajati svoju djecu, budite sigurni da ako nastavimo ovim putem od nekadašnje zelene ljepotice na Vrbasu, ostaće samo plastična i ofucana sponzoruša.

 

 

 

 

10 Comments

  1. Vesna
    20 February 2014 at 8:26 am

    užas….

    • 20 February 2014 at 8:28 am

      Da, jedan od mnogih.

  2. 20 February 2014 at 9:22 am

    E, vidiš… sa Lipovače je odavno pobegla i ta ofucana sponzoruša… Sad ostalo samo njeno đubre i priroda koja cvili nama zaljubljenim u nju.

    • 20 February 2014 at 9:25 am

      Ne znam šta će biti. Znam da u Bl ima onih koji žele i mogu da dignu glas ali stvarno se više postavlja pitanja, šta ćemo ovdje? Nije lako otići ali ovakve stvare te tjeraju da počneš razmišljati o tom.

      • Vesna Savic
        22 February 2014 at 5:21 pm

        Jeste teško otići odavde, ali i ja stvarno razmišljam o tome sve više i više. Ono što mislim da svakako svi mi trebamo raditi jeste da djelujemo u sadašnjosti, nadajući se da će budućnost biti ljepša, čak i ako želimo ići odavde. Obaveza svih nas je da se potrudimo, barem dok smo pod “krovom” ove države. Ja nekako tako gledam, možda i naivno.

        Pozdrav

      • 22 February 2014 at 7:54 pm

        Vesna, u potpunosti razumijem o čemu pričate. Volim ovu zemlju i život kakav god da je, moj je ali lagano ubija u pojam i truje konstatna usmjerenost na lični interes i sve ostalo što se dešava. Ne bih rekla da je naivan pogled u pitanju, takva uvjerenja nas jedino i mogu držati ovdje, da ne bismo postali “oni.”

  3. 20 February 2014 at 11:46 am

    Prvi put čujem ovo za automobile. Bila sam u nedelju na Šehovima, vidjela renoviran objekat ali nije mi ni palo na pamet da bi neko mogao smisliti da se autom može doći do njega. Pa ja sam ostavila auto kod Alibabe i sa bebom došla do spomenika iako je bilo mjesta za parkiranje kod rampe ali došla sam da šetam a ne da se vozikam. Užas

    • 20 February 2014 at 4:05 pm

      Da, vjerovatno tako većina ljudi koja ode da uživa na Šehovima, samo uživa ne očekujući da im je to, vjerovatno, jedna od poslednjih šetnji u kojima će uživati u miru.

  4. 20 February 2014 at 11:47 am

    Morala sam podijeliti ovo na FB, da se čuje glas, koliko-toliko

    • 20 February 2014 at 4:05 pm

      🙂 da, to je otprilike i bio cilj ovog teksta.