Ljubav je…

Kad ti rutinu posla zamjeni “štrec” i “klik” u organima odgovornim za procesuiranje života, a svi znamo da su to stomak, srce i glava :), možete se smatrati sretnim čovjekom/ženom.

Štrecnulo me i kliknulo mi danas kad sam čula ljubavnu priču:

-Znate, ona je kao biljka. Ništa ne zna sama. Nakon moždanog je žena potpuno propala. Ja je kupam, ja je hranim, ja je vodim u wc. Najgore mi je što ne mogu nigdje. Otišao bih ja malo na šah, na bazen, k’o penzioner…ali šta ću sa njom. Ne smijem je ostaviti samu kod kuće. Odlutaće, zapaliće nešto, pa eto belaja. Samo ćuti. Ja nekad krenem da se šegačim samo da je malo nasmijem…nekad hoće, a nekad opet ćuti. Nekad se rasplače k’o malo dijete. Ne znam šta ću.

Jeste razmišljali da nađete stručnu pomoć? Da je smjestite u neku ustanovu?

Pa ne mogu to. Ona je prije svega majka moje djece. Kako ću je ostaviti? Znate li Vi kakva je ona ljepotica bila? Kad sam je odveo u svoje selo, svi su se čudili koliko je lijepa bila. Nije ona ovu svoju muku ispjevala i izigrala. To je bolest…Ne mogu ja to. Brinuću se o njoj pa dokle god.