Kako sačuvati bicikl od krađe

Nedavno sam rekla da ću podijeliti sa vama priču o korisnosti društvenih mreža za postizanje nekog cilja, tačnije da ću vam ispričati priču o fejsbuk grupi koja se tiče biciklističke solidarnosti. Vjerovatno bi ovaj članak još čekao u nekom mentalnom ćošku da ga nije pogurala nedavna krađa bicikla. Ne mog, ali bez obzira, sve su to naši bicikli :).

Pa da krenemo od početka.

Prvo mi je te jeseni 2008. godine ukraden bicikl marke Kettler koji sam vozila nekih osam godina. Divna njemačka mašina. Udoban, jak, brz, od čelika, sa svim mogućim svjetlima, pak-tregereom…ma puna oprema. Kupila ga polovnog od nekog našeg gastarbajtera koji je s vremena na vrijeme dovozio ono što se Njemačkoj smatralo starim. Dovezla sam ga sa sobom sam kad sam krenula na fakultet, završila fakultet, počela da volontiram (ko ne zna, to može biti vječni ali i prvi korak do zaposlenja). Bio mi je više od bicikla. Ne vjerujući da se meni može desiti krađa, ostavljala sam ga u stubištu, zavezanog. Sve dok jednog jutra nisam vidjela da ga nema. To je bio naš kraj. Isplakala sam ga kao dragog prijatelja.

Na proljeće 2009. godine, uspijem skvrckati 150KM za prvu ratu polovnog crveno-bijelog Miles-a. Aluminijski ram, očuvan, kao nov, divan jedan bicikl za novi početak. Poučena prvom krađom, odlučim biti opreznija.  Zamolim komšiju da u njegom podrumu parkiram bicikl, jer nisam imala svoj, a nije mi se dalo nositi ga do stana. Naime, ta zgrada u kojoj sam živjela je bila arhitektonsko čudo – imala je lift koji se mogao zaustaviti samo na međuspratu (nešto kao u filmu “Biti Džon Malkovič”), a nije ni počinjao od prizemlja. Dakle, prvo biste se trebali popeti jedan sprat, pa onda doći do lifta koji bi me odvezao do 4,5 sprata, a ja sam se onda do svog 5. sprata još morala popeti “pola” sprata. Zbog ove zavrlzame, bilo mi je lakše spuštati bicikl u podrum, nego ga tegliti do stana. Što bi rekla moja baba, gora ljenost nego žalost. Obili su podrum i i iz podruma između ostalog ukrali i moj tek otplaćeni bicikl. Mislim da sam tad dobila neku vrstu PTSP-a. 🙂 Na sve strane, online, nekoliko sedmica, dijelila sam sliku svog novog, ukradenog bicikla. Pošto nisam bila nešto pri parama, o kupovini drugog bicikla nije bilo pojma. Osjećala sam se kao osuđenik Svemira, jer kako je moguće da ti dva puta ukradu bicikl u roku od pola godine?

Ovdje sad dolazi do neočekivanog obrta.

Prvo je jedan prijatelj napravio “kutiju za priloge”. Pogađate 🙂 Da, oni koji me znaju, ali i oni koji me nisu poznavali , ubacili su svoj prilog za kupovinu novog bajka. Još im se jednom zahvaljajujem i još uvijek čuvam poruke onih koje su ubacili u kutiju.

1012132_10203045241148419_405667825_n

Ali to nije sve!

Nakon skoro dva mjeseca pješačenja, dobila sam poziv od prijatelja po biciklu:

“Ej, dolazi! Mislim da smo našli tvoj bajk!”.

Ne vjerujući, nacrtam se u centru grada ni sama ne znam kako i gledam. Moj bicikl. Moje Mile. Stoji zaključan ispred banke. Gledam opet, zagledam, razmišljam kako ću dokazati sadašnjem vlasniku da je to baš moj bicikl i nađem trag od naljepnice na ramu. Ovo je samo potvrdilo da je to sigurno moj bicikl.  Pošto sam uredno prijavila bicikl policiji, odmah po nestanku, razmišljala sam da ni novi vlasnik neće praviti problem. Tako je nekako i bilo. Novi vlasnik je bio student iz Brčkog koji je kupio polovan bicikl u svom gradu. Kako je preselio (kao i ja nekad), tako je dovezao i bicikl. Nije znao šta će ga snaći. Nakon nekoliko mjeseci davanja izjava i čekanja, bicikl mi je vraćen.

Nakon ovih iskustava, mogu reći da sam  naučila da se dosta toga može uraditi u prevenciji krađe ali i u lakšem nalaženju ukradenog bicikla. Sajla više nije dovoljna. Probajte i ovo, neće vam odmoći:

  • ako kupujete polovan bicikl, bez papira, bar zapišite serijski broj rama koji se nalazi na njegovom donjem dijelu;
  • registrujte bicikl na Biciklističkom registru;
  • vežite bicikl sa više od jedne sajle čak i kad ga parkirate na par minuta;
  • ako imate rutinu koju je lako upratiti, kao npr. svakodnevno parkiranje kod posla, OBAVEZNO ga parkirajte na vidnom mjestu, vežite sa nekoliko sajli ili ako imate mogućnost kupite debeli lanac i katanac (najjeftinija i dosta sigurna opcija) koji ćete ostavljati na mjestu gdje svakodnevno parkirate;
  • napravite seriju detaljnih fotografija svog bicikla, nikad ne znate kad će vam dobro doći;
  • budite dosljedni i istrajni – ne obazirite se na komentare onih koji vam govore “ma šta se tripaš, neće ga ukrasti za minut”;
  • ako živite u zgradi, nosite bicikl u stan;
  • ako se nakon svega, ipak odlučite za čuvanje u podrumu, neka vam ne bude lijeno skinuti dijelove bicikla koji se lako skidaju (sic, prednji točak, bisage) jer bicikl u dijelovima nije toliko zanimljiv;
  • i na kraju, uvijek vam ostaje najradikalnija metoda – nemanje sajle, što znači neodvajanje od bicikla…
  • i da, zamalo da zaboravim – prijavite krađu policiji i prijateljima 🙂

 

6 Comments

  1. 26 March 2014 at 11:43 pm

    Ima ona poslovica:
    “Veruj u Boga, al’ zaključavaj vrata! 🙂

    • 27 March 2014 at 3:56 pm

      Baš tako! 🙂

  2. Aco Pjanic
    3 April 2014 at 5:00 pm

    U casopisu Biker sam procitao da je u Hrvatskoj osnovan “biciklisticki registar” https://www.bicreg.info/
    Procitao sam par clanaka o tom i ideja nije losa.Ne vjerujem da bi grad podrzao ideju,ali u sutini se mozemo i “nasloniti” na njihovu stranicu i registrovati bicikl i dobiti neko dodatno osiguranje u smislu da ako se nekom to desi da bar ima jos jedan dokaz da je taj bicikl njegov.

    • 4 April 2014 at 8:14 am

      Da, baš sam stavila link za registar u tekstu. Mislim da se može registrovati ko hoće, da nema ograničenja po zemlji. Ima BiH za izabrati u opcijama na sajtu i to je to.

  3. Aco Pjanic
    4 April 2014 at 11:57 am

    Sjajno sto si to ubacila,danac cu registrovati bic.

  4. 8 March 2016 at 1:31 am

    Kupila sam bajs pre 8 meseci i 7marta 2016. je ukraden.Slucaj sam prijavi policiji ali nista.Ako neko mozda zna da mi pomogne da ga pronadjem.Upotanju je explore i boje na njemu su crna toza bela i crvena.