Kad si trudan ti udari dlan o dlan

Od trudničkih snova do toga da je Karleuša bila u pravu, mislila sam kako sam dosta toga rekla u vezi trudnoće ali uvijek ima nešto.

Priznajem, žensko sam. Uvijek ima još nešto za reći. U stanju smo analizirati nečiji pogled tri kafe, ako je “kafa” mjerna jedinica vremena, a kamo li devet mjeseci. Jednostavno je nemoguće najbitnije mjesece u svom životu tako olako prepustiti skučenom prostoru od nekoliko tekstova. Sjetila sam se da nikom osim  par prijatelja, dobro, i na grupnoj terapiji, nisam pričala o onom kako sam se osjećala kad sam saznala da sam trudna.

Šta tu ima za pričati? Trudnoća je bila planirana, opet neka analiza..

Da, a bogami i sinteza.

Da je sve tako jednostavno – planiramo, hopacupamo, zatrudnim(o) i rodiM, ovo ne bi bio život već običan američki film. Pošto para a ni scenografije za tako nešto nemam, ovako je to bilo…

Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, bradonja i ja smo skontali da bi bilo super da imamo dijete. Može se reći da je to logičan i odličan nastavak naše priče. Kako to obično biva, nakon odluke, kreće sprovođenje plana.

Sprovodili smo mi taj plan i ja sam, kao svako žensko poduzetničkog duha, očekivala da je naš plan savršen i da ćemo od momenta odluke do njenog sprovođenja u djelo biti udaljeni 9 mjeseci + vrijeme razgovora o odluci.

Šipak. Trebalo nam je nekih osam mjeseci, da se i dalje držimo terminologije, sprovođenja plana. Taman negdje u periodu “što mi niko nije rekao da ovo ne ide baš tako” i momentu kad me je bradonja na po Manjače, na nekom od uspona, čikao kako nisam u kondiciji i kako mi onaj moj aerobik ne služi ničemu kad zaostajem iza njega na usponu i kako bolje da se manem bicikla kad se tako lako umaram. Umor se nastavio i sledećih dana, a uz kašnjenje ciklusa, jednostavno je došlo vrijeme da uradim test. Bio je pozitivan.

I potpuno neočekivano, ja se nisam obradovala.

Jesam, pa nisam. Jesam, jer je to bilo ono što smo htjeli, što sam htjela. Što je bilo očekivano da se radujem.

Nisam jer je to bio kraj života koji sam znala i koji mi se baš sviđao.

Kad gledam iz ove perspektive, jasno mi je zašto se žene često pozivaju na hormonalni disbalans kad ne reaguju kako se očekuje. Lakše je. Kako objasniti brizanje u plač, strah i odbijanje na nešto što si htjela i jako željela?

Da, plakala sam k’o kiša.

Nikad više neću planinariti. Nikad više neću voziti bicikl. Gotovo je sa izlascima. Biću debela. Otromboljiću se. Umrijeću na porodu. Ako ne umrem na porodu, desiće se nešto djetetu. Neću biti u stanju da se brinem o drugom biću 24/7.

Kako ću se brinuti o bebi kad mi ovo sve prolazi kroz glavu?!

Mame sve znaju, staložene su, potpuno usmjerene na svoje dijete. Ja ništa nisam znala, bila sam u panici i potpuno usmjerena na sebe.

Hvala bogu na muškarcima u tom trenutku. Zamislite samo da je priroda namjestila da i muškarci mogu nositi djecu? Evo zamišljam dvoje trudnih kako se sa testovima za trudnoću valjaju po krevetu plačući i paničeći. Muško bi se možda i napilo.

Ovako, u normalnom i najboljem poretku, za paniku sam bila zadužena ja, a za smirivanje bradonja. Divota jedna! Tačno se znalo ko šta radi i niko nije imao problem sa tim.

Pretpostavljam da zato to stanje nije dugo potrajalo. Ovih i ovakvih scena jeste bilo ali smo se najčešće sprdali njima

223667_10150260207662842_1861251_n

jer kako je vrijeme prolazilo prihvatila sam stanje koje je potpuno drugačije. Drugo stanje. I dan danas se smijemo mojoj reakciji.

Ipak, kad pogledamo iza smjeha, ja sam se stvarno uplašila i stvarno su mi u tom momentu kroz glavu prolazile gluposti. Jesam htjela dijete i nisam imala pojma da ću tako reagovati. Samu sam sebe šokirala.  Vidjela je test za trudnoću i nećete vjerovati šta se desilo state of mind.

Pored bradonje, u tom periodu mi je sigurno pomogla i predavanja iz porodične terapije. Propitivanje svega i svačega, samoposmatranje, istresanje iz gaća u psihološkom smislu je bilo od koristi iako nije bilo ugodno. Ipak, nemaju svi tu sreću i taj luksuz. Zato vjerujem da je potrebno pričati o ovakvim iskustvima. Znam ja da ima žena koje su plakale od sreće, ali ja, eto, nisam. Plakala sam od straha. Niko me nije upozorio na to a nije ni mogao.

Znala sam samo  tuđa iskustva i to onoliko koliko su ih drugi bili spremni podijeliti sa mnom. Ostalo je bilo skriveno i otkrivanje nije bilo zanimljivo.  Jer kako reći da se nisi odmah obradovala a t r u d n a si. Jbg nisam.

Možda je bilo do hormona 😉 Sreću nisam mogla odglumiti. Kasnije me je spucala. Kasnije sam sve nadoknadila.

Moja ludila su trenutno ok. A vi, kako ste?

 

 

6 Comments

  1. Danijela The UMGF
    12 January 2016 at 12:03 pm

    Ja sam saznala da sam trudna usred frke i haosa u firmi nakon smjene rukovodstva, usred price o otkazima, o promjenama ugovora, o smanjenju plata na minimalne, o ukidanju placanja toplog obroka prevoza itd, svakodnevnog propitivanja zaposlenih od strane novog direktora i generalno uzasne atmosfere pritiska, neizvjesnosti i nesigurnosti. Naravno nimalo pametno nije bilo biti trudan zaposlenik u tom periodu kad je sve moglo biti razlog za otkaz. U tom periodu sam toliko bila pod stresom da nisam ni skapirala da mi kasni ciklus pa ni nakon par dana povracanja mi nije palo na pamet da kupim test nego sam mislila da sam pokvarila stomak. 🙂 Kad sam saznala bila sam turbo happy. A onda hladan tus – sutra treba da idem na posao na kojem je u tom periodu najgore sto mozes napraviti bilo da im dodjes trudna.:) Uhvatila me panika, strah, i uzasan osjecaj krivice sto ce to malo bice da se rodi u ko zna kakvim uslovima ako mama ostane bez posla. Pa sam ga krila, 4 mjeseca. 🙂 Sve modne trikove moguce sam izredala. Vjesto i uz puno truda sam krila odjednom narasle grudi ali i blazeni osmijeh i mazila stomak potajno.:) Ali dobro, proslo je i to nekako ali mi je zao sto je pocelo pod tolikim stresom i nervozom. Zato mu sad oprostim sto je nekad turbo sizika jer je dobro da se uopste odrzao ta prva tri mjeseca koliko je mama bila pod stresom zbog posla a potom i kasnije zbog tate na terenu u dalekoj Rusiji. 🙂

  2. Danijela The UMGF
    12 January 2016 at 12:13 pm

    …Elem ne zakljucih – mislim da sma bas zbog toga bila nekako konspirativno happy, u fazonu “hi hi i danas smo uspjeli da te prosvercujemo kod mame na poslu”. 🙂

  3. 12 January 2016 at 2:56 pm

    Nisi to ti, draga moja… To su sve hormoni.
    Znam ja da bi ti skakala, smejala se, ili na bar jedan rafting otišla – od sreće! 🙂

  4. 15 January 2016 at 2:58 am

    Moja ludila se aktiviraju s vremena na vreme i traju u proseku po dve, tri nedelje, nekad i duže. 🙂 Kad bolje razmislim sad, ispada da su dani kada sam sebi “normalna” i ovi drugi, brojčano potpuno izjednačeni. A i ja sam bila prestravljena na početku prve trudnoće i svih devet meseci se spremala kao za ispit, a na porođaju je profesor rekao da neće ići po ispitnim pitanjima, nego da će pitati nešto što nije u literaturi… eto tako, jer sa mnom to nije moglo drugačije.
    Hvala ti što pitaš! 🙂

  5. Rebeka
    27 February 2016 at 10:47 pm

    Mi smo planirali trudnocu ozbiljno i vrlo brzo smo uspjeli. Ja sam htjela dijete godinama jedini razlog sto smo odlagali jer sto sam ovdje ponovo morala ici na fakultet. Dijete toliko upotpunuje zivot i cini ga srecni, da je meni neopisivo. Ja sam ovdje radila pet godina u vrticu sa djecom svoh uzrasts od godinu pa do 6 godina tako da su te faze odrastanja, promjene raspolozenja nesto sta sam ocekivala. I moze se to nije strasno. I am beyond happy i volila bih jos jedno.