Kad je mama glavni baja

U prethodnom članku sam prenijela kako izgleda jedan mamin dan u Švicarskoj. Sandra je iz Banjaluke ali ju je put (čitaj:ljubav) odveo u Švicarsku. U ovom članku vam prenosim dan druge mame koja je u obrnutoj ali sličnoj situaciji:

Nina trenutno živi sama, u BiH, isto sa dvoje male djeca dok joj se muž nalazi na probnom radu u inostranstvu. Oboje fakultetski obrazovani, oboje zaposleni, djeca željena ali pokušavaju naći neki bolji život pa su zbog toga u ovom prelaznom periodu.  Nina je vrlo slikovito i zanimljivo opisala kako izgleda biti sama sa dvoje djece ali potpuno bez muža:

Upravo sam zgnječila pauka, neobičan neki primjerak.

Gdje? U svojoj dnevnoj sobi, a čak sam usisavala danas. Kako to?

Pa eto, nije baš lako biti detaljan kad to radiš držeći bebu, a drugo dijete pokušava da se uhvati za tebe i usisava zajedno s tobom. Pa što jadna tako, gdje je neko da se pozabavi djecom..? Eh, moji vi, nema!

Već dva i po mjeseca živim sama sa dvoje male djece – curica od devet i po mjeseci, dječak od dvije godine i pet mjeseci. Muž otišao da radi u inostranstvu.

I, kako mi je?

Odgovor na ovo pitanje uglavnom zavisi od momenta kad me to pitaju.

Sjećam se da me upravo Dara, CaraDara, jednom to pitala sat vremena nakon što sam po danu uspjela zajedno da ih uspavam, i to brzo. Od silnog zadovoljstva počela ja da medim, ma sve divno, krasno, oni dobri, ja sposobna!

A ako me pitate to par sati nakon što se djeca uortače u kenjkavluku, pogotovo ako ja baš tad želim da obavim neki poslić u kući, i npr. umjesto da ga riješim za 5-10 min ja moram da oblijećem oko toga sat vremena, ako ne satima, onda se poprilično uspušem i poredim to sa ekstremnim sportom, opasan i po fizičko zdravlje, jer obično onda radim sa bebom u rukama a leđa pucaju, a još više po mentalno, jer zahtijeva veliku koncentraciju da se ne padne u ambis nervoze jer tu ako upadneš, sama u kući sa dvije male pijavice, sa živcima možeš da se pozdraviš odmah, ludilo zagarantovano.

Sreća pa je tad nisam pitala kako je. Da mi je pričala o tom ambisu, pijavicama i ostalom, ne bi mi bilo lako jer sam tad bila pred porodom pa mi je njeno “dobro nam ide” baš sjelo. Hvala, Nina! 🙂

Obično mi dan počinje  govancetom, njenim. Smije se. Ja kuliram dok ne krene napadati njega u krevetcu pored. Ne buditi lava dok spava!

Ustaj, progledaj, peri gono, obuci.

Loži vatru!

Ooo da, ja živim u gradu koji nema centralno grijanje, Prnjavor. Tako da obična lista kućnih poslova kod mene je proširena za “nabacaj drva” na balkon, sreća živim u prizemlju pa mogu tako. Ona u kolicima pored, njemu dam igračke sjekiru i testeru da kao pomaže mami, a ja nosim drva, ponekad i istu cijepam. A tu je i stavka “donesi vodu sa izvora”, vjerovali ili ne. Ovdje se voda iz vodovoda ne pije.

Dok lavić, pardon tigar (on je tigar Šir Kan) još spava, doručak se sprema… I mamina kafa. On ustaje. Ubrzano – tuta, obuci, hrani. Jedno u krilu, drugo pored. Odavno njoj dajem sve što i njemu. I med, i mandarine, i tortu… Drugo dijete pa mogu da odlučujem svojom glavom.

Kako to mislite, Svjetska zdravstvena organizacijo, ne mogu bebi davati citruse ali mogu davati tabletice, tj. prašak vitamin C?

Nekad dok njega hranim jednom rukom, drugom rukom držim nju i dojim je. Čak sam i palačinke pravila dojeći. I vozila sam auto dojeći, nekoliko puta. Znam, strašno, luda žena, opasnost.. Meni nekako ipak veća opasnost od toga da ja šiznem od njene dreke nego to. Probam ja i da stanem, podojim, spustim je, opet dreka. Crče ona, sva se preznoji… a ići se mora.

10603540_10153311522574502_7698338867328445620_n

Da, mora, nekad do Banjaluke po malo društvenog života, tamo su mi prijatelji, a češće do Kotor-Varoša, tamo mi je familija.

Bogami je ovo ekstremni sport.

Da se vratim ja na “tipičan dan”.Važno je da požurimo sa doručkom da izađemo vani dok se beba ne unervozi i poželi da spava. Kad izađemo, beba može da spava u kolicima ili u nosiljci. Obično to ne prođe bez dojenja, ako nemam gdje da sjednem ja sjednem u kolica! Odlično podnose. Kad se Šir Kan izmori, idemo kući na spavanjac. Nekad spavaju istovremeno, nekad na smjenu. Ja pravim ručak, desi se da moram držati bebu dok to radim jer hoće da plače, može probuditi malca. Jeste li ikad probali sjeckati nešto držeći bebu? Ili razbijati jaja? Uhh… Ako je stanje povoljno, dok se krčka ja malo zavirim na net – šta to ima u svijetu odraslih.

On ustaje, nije gladan, igramo se, čitamo… Slagalica, priča, plastelin su opcije u kojima ja učestvujem, a voli se on igrati i sam sa autićima, bagerima, traktorima… Problem je što ne voli kad ona hoće da mu dira igračke, a ona uglavnom samo to hoće, da dira ono što on dira. Nikad se ne zna hoće li probati da je mlatne, opasnost stalno vreba i ja moram uvijek biti na oprezu. Ručak. Skajp sa tatom. Naveče šetnja. Nekad ja budem umorna ili imam posla po kući pa mi se ne da… Udovoljim sebi tako nekad, ostanemo kući, mora nekad biti i kako se meni hoće, “ipak sam ja ovdje glavni baja”, što bi rekao naš veliki vođa. Sad se pitam jesam li ipak malo prsla od svega ovoga, budući da citiram gospodina.

Baš se pitam zna li On kakve žene ima u državi? Zbog povoljnih uslova života u BIH, žene su prave Amazonke bilo da su ostale ovdje ili odselile vani.

Kupanjac djece nije problem, moj kupanjac je problem!!! Probala kad spavaju, pa morala u po posla, mokre glave trčati u krevet, par puta tako pa odustala. Sad to radim dok se on igra sam, a nju u ogradicu, ogradicu u kupatilo i udri… Uglavnom se isplače. Zato nemam živaca za to baš svaki put kad mi treba tuš. To se ispostavilo kao najveći problem ovakvog života.

Zatezanje po kući kad djeca zaspe naveče. Odustala sam od urednosti, važno je samo da nije haos. Mašine za suđe, veš po danu, i ne primjetim kad to radim.. Ona voli da smeta kad je suđe u pitanju.

Sve u svemu, naporno jeste, ali nije strašno. Sve se može. I u kupovinu s njima dok kiša pada, ona u nosiljku pod kišobran a on u kabanicu.

Izgleda da ih je uspjela istovremeno uspavati kad je ovo pisala. Ja se umorih od samog opisa poslova.

Dešavaju se i momenti kad ja pucam, ali uglavnom me ne izlude djeca nego veliki ljudi koji baš u momentima kad mi nije lako nađu za važno da mi objašnjavaju neke stvari. “Razmazila je, samo hoće mamu”. Hmm, da, jesam, namjerno sam to napravila, to što neće vama je rezultat mog treninga a ne što joj niste posvetili 15 minuta pažnje u ovih 9 mjeseci. Ma…

Ako iko ima prava da satrese u facu pametnjakovićima šta ih sleduje, ona ima!  Uh. Ne mogu biti hladnokrvna…

Kad mi legnemo u krevet, ona ispred mene, dojim je, a on se priljubi iza mene i kaže “Pitaj Tepaku, mama” (pričaj Crvenkapu), sve što je bilo naporno pada u zaborav i ostaje samo slatkoća…

Propadoh ja sa ovakvim tekstovima. Sve kao da vidimo kako je i drugima a onda, na kraju samo neka voda curi iz očiju. Uzaludna rabota 🙂

10615422_10153311515474502_2795984294693719477_n

 

 

 

3 Comments

  1. Rebeka
    5 November 2014 at 8:12 pm

    Bi mi i zao kad procitah neke detalje a i nasmijah se dobro kod nekih dijelova teksta. Dobar humor. Stvarno je heroj to sa cjepanjem drva i odlazenjem po vodu.
    Neki pauci su dobri oni pojedose muhe! Eto sta reci, svaka cast Nina!

    • 5 November 2014 at 9:51 pm

      🙂 I ja to kažem!

  2. Nina iy teksta
    6 November 2014 at 11:58 pm

    Svidja mi se ovo što je Rebeka rekla “Dobar humor”. E, ako mi je toga ostalo, onda je sve super. Skoro da je vrijedilo napisati ovaj tekst samo da takav komentar dobijem.

    A sad, namjera mi uopšte nije bila da ispadnem “jadna ja” što moram svašta da radim, nego baš da kažem kako se sve može izvesti. Stvar volje. Ja uživam u tome što mogu biti samostalna. Valjda mi to daje neku snagu. Kad očekujem/tražim pomoć izlažem sebe nerviranju a živci su mi sada dragocjena roba. Ostavljam to za one stvari koje ne mogu izvesti sama.

    Ono što se meni podrazumijeva pod “naporno je” je to što nema predaha od djece. Nema razdvajanja, ništa od stvari koje odrasli ljudi vole sebi da priušte s vremena na vrijeme.