Jedan mamin dan u zemlji čokolade i sira

Sjećate se Mamine priče?

Zamolila sam Sandru da mi napiše i opiše kako joj protekne dan u toj divnoj zemlji gdje je rađanje i boravak u bolnici iskustvo kojeg se ugodno sjetiti. Htjela sam da čujem nastavak priče u detalje. Grubu sliku sam imala jer Sandru poznajem privatno i čujemo se skoro svaki dan. Htjela sam da čujem kako joj je kroz više od nekoliko rečenica, koliko najčešće uspijemo sastaviti jer sada, jednostavno, ne može drugačije. Sandra mi je pričinila to zadovoljstvo a bogami i nauk.

Sada živim u Švicarskoj. Već skoro tri godine. Nemam nikoga ovdje osim
svoje djece, muža i moje perzijske mace. N I K O G A!

Sada, kao majka dvoje djece, dvomjesečne bebe i 2 godine i 9
mjeseci stare djevojčice, razmišljam o obavezama koje trebam uraditi,
raspoređujem ih po danima, da ne moram sve u jednom danu raditi. Moje kućne obaveze su briga o nemalih 100 kvadrata stana, prljavom vešu i njegovom pranju i motanju, usisavanju, pravljenju jela i pospremanju poslije, sudje, sklanjanju nepotrebnih stvari sa mjesta gdje ne bi trebale biti, sklanjanju igračaka na njihovo mjesto…Zatim obaveze oko higijene djece, kupanje, tuširanje, presvlačenje. Obaveze oko lične higijene. Ovo su tzv. prioritetne obaveze.

Muž je u toj kategoriji obaveza.

Još nemamo dovoljno vremena jedno za drugo, to me ponekad čini vrlo tužnom.

10402482_10204312813477087_2136971302923202958_n

Da, ovo većina nas ima u dnevnom planu i programu. Polazim od sebe. Ja imam cijelu svitu pomagača – vrtić, babe, dedu, hrpu prijatelja kod kojih možemo komotno vući djecu sa nama i dočekivati ih isto, a opet je tijesno, zgurano i naporno koliko god imali olakšice i uživali u svemu. Kad si sam, režim mora biti vojnički:

Ustajanje je je između 6 i 7. Budem ja pospana, i
umorna, ali kao što ranije napisah, nema odlaganja. Ako kukam kako je
teško ustati, samo ću si još gore napraviti. Stoga, ustaj Sandra! Ujutro mi
je obavezno tuširanje, poslije dnevnog kupanja u sopstvenom mlijeku,
znoju i bebećem bljuckanju. Radim li išta za sebe osim ovog tuširanja? Da,
fejsbučim i skajpam, jer ne živim u rodnom gradu, Banjaluci i tako
održavam kontakt sa dragim mi ljudima. Fejsbučenje je u pokretu, u
prolazu, kao i skajp.

Ručak pravim ujutro. Dok pijem kafu, pravim doručak, jer sam već
smislila još u krevetu šta ću za doručak i za ručak. Pitate se gdje je muž?
On radi, ali ima čudno radno vrijeme, na koje sam se navikla. Radi od
8:30-14:30 i onda opet ide na posao u 16:30. Nekad ujutro uskoči u
pomoć, bude 10 minuta sa bebom dok se ja tuširam ili pripremam hranu.

Doručak je do 8 napravljen i pojeden, ručak oko 12h, večera izmedju 6 i
7.

Nema odstupanja.

Opet će se neko zapitati, kako možeš sve na sat, ja
moram odgovoriti meni najomraženijom metodom – odgovor odgovorom,
kako ti možeš ne koristiti sat?

Kod mene je to stvar navike. Ja ne bih mogla bez sata. Koliko puta se samo zapitam, kako one žene koje ne rade kao ni ja, ne stižu ništa u kući od djece i silnih obaveza, ili samo kukaju da ne stižu ništa. Moja prednost u odnosu na druge majke je što ne radim, ne moram na posao.

Ja sam prva među onima koja voli spontanost i uživanje u trenutku ali ne vidim drugog načina osim ovog, orjentisanog oko sata.

Odlazak u kupovinu za sada odrađuje muž po mom nalogu i spisku :),
kasnije ću ići ja, sama sa obje djevojčice.

Kada se desi da nešto iskoči iz šablona, nije kraj svijeta. Uradi se drugom
prilikom.

10659396_10204312796476662_6195125237406003987_n

Baš mi je drago što je ovo Sandra napisala jer se iz ovog teksta može lako pretpostaviti da se radi o nekoj nazi mami koja podiže malu nazi jugend. Nigdje veze. Znala sam da sve odrađuje sama ali da ima ovakav raspored pojma nisam imala. Jednostavno mi je nespojivo sa njenom toplinom, smislom za humor i svim ostalim što normalne mame imaju 🙂 A sad tek ćete sad vidjeti šta je dril:

Kada perem veš, ne čekam da mašina bude prepuna prljavog veša, nego 2/3 bubnja mašine veša. Nema gomilanja. Mašina je novijeg datuma, tako da ima ekrančić na kojem pokazuje vrijeme kad će završiti sa pranjem. Pratim vrijeme, bitan faktor u organizaciji vremena. Kod mene je to stvar navike. Opran veš stavljam u sušilicu – moju prvu desnu kibernetičku ruku. I ona mi kaže za koliko će završiti, tako da ja u medjuvremenu mogu raditi nešto drugo namjenjeno za taj dan. Mašinu uvijek uključujem ujutro. Kad sušilica završi, trudim se da uvijek odmah izvadim veš dok je topao i smotam ga, tako da mi je to ujedno i peglanje.

Ja ne peglam – meni je to uzaludan posao.

Jesam peglala dok sam živjela kod roditelja, ali od mame sam naucila da
kad mokar veš stavljam na štrik da ga dobro rastresem i opeglam dok je
još mokar, tako da se peglanje peglom svodilo na minimum. Šta ako beba
plače a ja moram motati veš?  Odem do nje, umirim je, ako nastavi sa
plakanjem, donesem je k sebi, stavim  njen pokretni krevetić na stol,
pričam s njom i motam. A Matea je zabavljena sama nečim drugim, ili je
pored nas.

Mašina je svaki drugi dan uključena.

Otkud toliki veš, uvijek ga ima za pranje, a mala bljuckava beba sve
ubljuca, ali mora biti čista jer ne želim da mi se beba ukiseli :).

Niko ne voli kisele bebe a i jesti se mora.

Meni je moranje da napravim jela ujutro, jer nemam nikoga da kuha umjesto mene. Pokušavam da napravim uvijek nešto što Matea voli da jede, i za vrijeme ručka podgrijem u mikrovalnoj, jer uvijek mi je na pameti, ako se
beba zaista rasplače, nema nikoga da je pričuva ni na pet minuta u
vremenu kad se inače pravi ručak, vrijeme pred samo jelo. A nisam
pristalica hrane na brzaka, to `čuvam`za ne daj bože ili kad sam baš
crknuta od umora. A biće takvih dana.

Matea je naučila sama da ide u wc, piškiti, sama se skine i obuče, obriše i pusti vodu (ruke ne opere, jer sva bude mokra). Meni je moranje svaki put da uspavljujem bebu, a to je nekad i po 4 puta na dan. Ispcrpljujuće je, jer sve to
vrijeme moram ušutkivati Mateu.

Ukoliko beba neutješno plače, a to je barem 2-3 puta na dan, Matea se rasplače, i onda ja pucam po šavovima, i ja se rasplačem. Moram plakati, lakše mi je.

Šta će meni ovo, pitam se?! Sad ću se još i ja rasplakati.

555431_3821461411665_1600843186_n

Matea ne zna reći da je mama tužna kad me vidi uplakanu, nego kaže mama ružna. Najgore su mi večeri jer tada je  vrijeme kupanju. Bebu i ne moram kupati svako veče, ali sa Mateom mi je to ritual i ona obožava vodu. Ukoliko sam `sigurna`da se beba neće probuditi, kupam Mateu. Nekad dok se ona
sama tušira, odnosno igra  sa vodom, ja nalakiram nokte (još uvijek
imam duge nokte, ali ne preduge, i toga se ne odričem; počupam obrve, obavim potrebe na wc šolji). Ukoliko se beba probudi, molim boga da se ne dere, pustim je da otplače malo, i tada ubjeđujem Mateu da mora van iz kade. Uspijem uglavnom uvijek, jer moje vaspitne metode se svode uglavnom na ne povisivanje tona do posljednjeg mogućeg momenta, nema ucjenjivanja, nema plašenja itd. (kada izadješ iz kade zajedno ćemo spavati na kauču, ili zajedno ćemo se igrati bako, bako zašto imas velike oči). Kad izadje iz kade, obučem joj bade mantil, uzmem bebu, i preselimo se na kauč. Beba leži na kauču, ja Mateu opet ubjedjujem da mora brzo pidžamu obući. Ali ne brzo obući pidžamu zato što beba plače, nego zato što će nam ostati manje vremena
za igranje.

Ali, nekad mi ne uspije ni sa Mateom ni sa bebom, i tad sam
u frci jer ne znam šta bih prije, bebu ili Mateu.

 

Poslije ovakvih momenata često mislim o cigaretama, kako bi bilo lakše da sam u BL.

A kad sve to prođe, svi čitavi i zdravi, ja se obnovim na neki svoj način, bodreći se jaka sam ja i mogu to ja, nije mi toliko više bezizlazna
situacija. I nadam se da će to potrajati ne više od dva mjeseca. Tješim
se. Od rituala pred spavanje za Mateu ne odustajem ni po koju cijenu,
zajedničko podgrijavanje mlijeka, ispraćanje u krevet, paljenje meda
lampe, ljubljenje i maženje.

Još uvijek mi voda prijeti iz očiju. Tačno moram odustati od ovakvih postova.

U svemu ovome, ja NEMAM nikoga ko bi mi mogao barem na sat vremena
izvesti Mateu van, ili kvalitetno se poigrati s njom u kući. To me najviše
boli. Što kad beba i Matea istovremeno plaču, ja moram biti zabavljena
bebom a ne Mateom, što nema ko da se igra s njom dok sam ja
zauzeta obavezama. Ponekad nosam Mateu kao malu bebu, govorim joj
svaki dan da je volim najviše, pokušavam na meni najbolji način u datom
momentu nadoknaditi vrijeme koje ne provodim s njom. Fali mi Matea, a i
ja njoj.

Gotovo. Evo je curi.

Muževljevi roditelji žive sprat iznad nas, ali Matea neće njima bez
mene. Nema šanse. U zemlji gdje živim ne postoji odnos snaha-svekrva
kao kod nas u BiH. Matea pati, a ja sam trenutno tu bespomoćna. Reče jedna vrlo mi draga poznanica, i ja sam starija sestra, i ništa mi ne fali.

Možda ovo neće shvatiti mame koje se još nisu upustile u avanturu drugog djeteta. To nije ni minus ni plus. Samo je tako i tu nema pomoći. Brinete za oboje  a u ovoj fazi, za starije još više.

Još se ne mogu odlučiti koliko je biti teško sam u tuđoj zemlji sa malom
djecom. Nije jednostavno, ali kad sam razlučiš u svojoj glavi da si sam, i
da će tako i biti, pomiriš se s činjenicom da sve moraš sam. I moraš biti
osoba koja se ne boji obaveza, ne gomila ih i rješava, razgovara o
njima, poništava ih, pravi prioritete među njima. Kako ja mogu tako?
Jednostavno, možda sam takva osoba, jer ne mogu da sjedim i čekam da
rješenje padne s neba, ne očekujem nemoguće. Nemam svoje mile i
drage osobe tu gdje sam, ali se nadam da će mojoj djeci budućnost biti
iole bolja u zemlji čokolade i sira, nego što bi bila u zemlji marmelade i
meda. Fizički umor mi ne pada teško, nego onaj mentalni, od kojeg se po
mom iskustvu malo teže oporaviti.

Svaki dan mi je naporan, jer je ispunjena svaka minuta, ali naveče
poslije 21h je moje vrijeme kad se mogu koliko – toliko opustiti na svoj
način, nadajući se da se neće uključiti bejbi alarm, niti da će Matea
zaplakati.

Znam, ima mnogo odricanja, nezadovoljavanja sopstvenih potreba i htijenja, ali dosta sam ja samoj sebi ugađala. Investiram najbolje kako mogu u svoju djecu. Sretna sam. I zadovoljna. I hronično nenaspavana i umorna.

Organizaciju sam samostalno naučila kroz dugogodisnji trening. Zvuči

smiješno. E, baš me briga! Meni odgovara. Čak sam imala ideju otvoriti
jednu internet stranicu davanja savjeta o organizaciji vremena za mame.

Ostade na ideji…

Inače, Sandra je završila fakultet, školuje se dodatno u Švicarskoj, nije baš bila neki “lezi ljebe da te jedem” tip prije djece. Možda je ovo preblago napisano…ne znam. Meni je bilo dovoljno. Nadam se da je i vama uspjela preokrenuti perspektivu kad pomislite da vam je puna kapa svega. I opet, sve je u glavi.

Prije nego zaspim, pomislim `moj je život Švicarska`, kod kuće sam i brinem se o svojoj djeci, konačno radim posao vrijedan svega. Mogu reći, snalazim se u ulozi majke.

402644_3820771314413_1654808610_n

I po narudžbi…

6 Comments

  1. Rebeka
    3 November 2014 at 4:49 am

    Ljudi moji pa ja tako zivim slicno. Evo u inostranstvu vec 8 godina. Nije uvjek bilo tako. Radila sam, pa isla na fakultet ovdje pa u dok sam radila studentsku praksu sam bila trudna i sada budem u kuci po cijeli dan.
    Ali nisam sama. Preko medjunarodnog udruzenja zena sam upoznala puno zena strankinja koje su isto kao ja stranci u Americi. Puno njih zive vec nekoliko godina ovdje i isto tako same bez pomoci roditelja podizu djecu dok muzevi rade, usavrasavaju se na univerzitetu. I stigne se. Jeste bilo bi ljepse da su roditelji blize da mogu da pomognu. Moji svekar i svekrva su jako daleko dva dana voznje od nas.Nemamo ama bas nikakve rodbine na Srednjem zapadu ( Midwest).
    Drugarica iz Pelastine isto tako podize dvoje djece, sin mjesec dana i cerka sad ce dvije godine pa stize. Ne bude lako nekada ali vidim da stize. I jos ide u nabavku hrane sama. Muz joj radi 6 dana u sedmici do kasno i samo ima nedelju slobodnu.
    Moj muz radi do 6 uvece dok stigne kuci blizu 7pm.
    Ja od prvih sedmica iza poroda idem sama u kupovinu sa bebom i to na vise mjesta. I to ovdje nema pjeske sa kolicima nego moras sve kolima. Ali se izorganizujes pa dobro nahranis bebu prije polaska pa beba ne bude gladna i ne place.
    Pa tamo prvih mjeseci zivota moje cerke izasli bi do shopping centra. Tu se sastajemo ja i drugarica. I dan danas nosam jastuk za dojenje kad idem do shoping centra a mislim da cu ostati duze. Ima soba za dojenje, za familije prostor,ponesem sta mi treba i nema problema.
    Najteze pada priznajem je kada se ne poznaju ljudi ili su takvi uslovi da koliko se god trudili ne mozemo da steknemo prijatelje. To je nekad stvar okolnosti i drustva.
    I one nase prijatelje u Bosni smo stekli davno kad smo bili mladji ili je proslo dosta vremena. Kulturoloske razlike znaju biti duboke kao mora.
    Trebalo mi je dobrih 8 godina da steknem neke prijatelje i da imamo s kim da se vidimo i da s kim izadjem.
    Vise puta sam citala i cula od drugih majki da kad je majka sa djecom u kuci stalno da treba da se izadje da se nadje i progovori sa drugim punoljetnim ljudima da se bolje osjeca. A razumijem to nije lako uvjek.
    Sve razumijem tu tvoju drugaricu ali bas onako duboko.
    A ima puno i zena Amerikanki sto nemaju roditelje blizu vec zive daleko pa sve sami podizu sa muzevima djecu. Djeca i idu u vrtic. Ali je mnogo ljepse i bolje kad su roditelji i rodbina blize.
    Meni definitivno bi dobrodosli savjeti oko dobre organizacije. Ne mogu reci da sam dobro ogranizovana, ali sta moram stizem.

    • 4 November 2014 at 9:13 am

      Koliko sam čula, tako je većini majki u inostranstvu. Svaka čast!

  2. Štreberka
    3 November 2014 at 11:57 am

    Organizacija, organizacija, organizacija….zvoni u mojoj glavi. Pratim sat, pratim svaki minut, od 6.30 ujutru do ponoći. Nekada je izuzetno naporno jer ako ispustim sad ovih 10 minuta, odeeee sve, da ne kažem gdje. Stižem dosta, ali i zabušavam poprilično, jer sam umorna, jer sam živo biće. Valjda!
    Uh, da ja sam ipak mama. A kako moja kćerka kaže: Mama može sve!
    Držite se mame, nije lako ni tamo ni ovdje.

  3. Rebeka
    3 November 2014 at 4:36 pm

    Streberka, jes vala bas tako!

  4. 4 November 2014 at 10:56 am

    Pozdrav za Sandru! Iz njenih reči, čini mi se, govori neka žena-zmaj 🙂 Tako da…nema zime!

  5. 4 November 2014 at 4:42 pm

    Ma naravno da se može,znate kako se kaže “Živ čovjek se na sve navikne” 😀 samo sve zavisi od ličnosti čovjeka i na to koliko ste spremni za nešto.
    Ja ne živim u inostranstvu,živim u Banja Luci,imam dvoje prekrasne dječice,jedno od 4,5 godine,drugo od 3 mjeseca,studiram arhitekturu(malo duže ali ne odustajem 😀 ),sa oboje trudna išla na fakultet,studijska putovanja,hvala Bogu obe trudnoće uredne,između poroda radila honorarne poslove i evo me,čak uspijem i blog “pisati” i planiram još jedan,i usput imam hrpu ideja za posliće koje želim započeti kad beba malo poraste.Iako su svi moji u istom gradu,maltene i u istom naselju,muž i ja se sami brinemo o djeci.Najveću pomoć i podršku imam upravo od supruga.On radi 8h dnevno,jednom sedmično je slobodan,a kućne poslove ne razdvajamo na muške i ženske,to kod nas nema,i zbog toga ga volim još više(ali takve stvari se nose iz kuće). Bilo da se radi o usisavanju,peglanju pelena,pranju suđa nikad nisam imala potrebe da ga zamolim da mi nešto pomogne,ako vidi da ja ne stižem sam to uradi.
    Upravo dobra organizacija je temelj dobre atmosfere i manjka stresa.
    Djecu nam nije niko okupao do nas samih,podjelimo se oko njih,dok sam ja sa bebom( a do sad sam to i najviše bila) on se igra sa starijim djetetom,a onda se zamjenimo ili kad beba zaspe ja budem i igram se starijim dripcem jer znam da mu falim.Jedino što moram da kažem da od kako sam rodila,starije dijete dva puta sedmično ide kod svekra i svekrve i bude sa njima pola dana. Naravno bake,djedovi,prabaka i tetka su tu uvjek da priskoče ako treba da se pričuva.
    Ma biti mama je super,bez obzira kako ti se život okrene naglavačke <3 <3 <3