Idemo dalje

Zbog prijašnjeg članka popljuvaše me oni od kojih sam se to i nadala i neki novi.  Ne mogu svi isto da razmišljaju. Prozvaše me jer ako nisam na njihovoj strani, onda sam sigurno na drugoj. Nepripadnost je, opet, nešto neshvatljivo. Znam da je pametnije ćutati ali ovo je moj krst koji moram nositi. Mislim, dakle kažem.

Bilo je tu raznih opaski, iz dna duše, jasno je to meni.

Rekoše mi da se sjetim žrtava i da pljujem u lice borcima. Pomenuše i mrtve i žive. Imam iskustva i sa jednim i sa drugima. Ako ne shvatate šta sam htjela reći, evo sad ću vam detaljno objasniti ali prije toga moram ja vas nešto da pitam:

Gdje ste bili prethodnih 17 godina da reagujete?

Gdje ste bili kad su borci protestvovali?

Kad se na ratne vojne invalide išlo pendrekom? Kad su borci štrajkovali glađu?

Nešto se ne sjećam burnih reakcija.

Spaljivali se?  Raznosili bombama? Brutalno, je l’ da? Nije toliko popularno za priču kao neki tamo Haški sud na koji nasrćemo riječima jer je to najlakše. Još je lakše napasti nekog ko misli drugačije nego vi bez ijedne stanke da razmislite zašto je tako.

Malo je licemjerno sad dizati toliku buku  a u komšiluku imate RVI, imate udovicu palog borca, imate njegovo dijete sad već odraslo koje vam piše da ne trošite energiju u borbi sa vjetrenjačama već pogledajte oko sebe. Tu počnite.

 

 

 

2 Comments

  1. 17 November 2012 at 9:47 pm

    Idemo dalje Daro… idemo dalje… 🙂

  2. 17 November 2012 at 9:54 pm

    Jedino rješenje. 😀