Hodoljub – pisac sa Tourettovim sindromom

“U kasni sat, dok djeca spavaju a po prozorima rominja kiša”…e ta neka magična atmosfera i tako neki stil koji ja ni lobotomijom i vaspitnim metodama iz “Paklene pomorandže” neću postići. U taj isti kasni sat hoću da uradim nešto što mi nije trebalo u životu – da pišem o piscu. Uz to sve, pisac je živ i ovo će pročitati. Kad sam već sebi tako servirala, daj da pojedem. Pitala sam ga hoće li se buniti i pičkarati (tim riječima) po internetima rekao je da neće. Inače mi nije običaj da tražim dozvolu za tekst ali nekako sam osjećala da bi bilo ok. Ne bojim se ni pičkaranja, ali mislim da se može zaobići i da ga ne treba koristiti za svaku sitnicu, a i čovjeka poznajem pa reko’ nije zgoreg upoznati ga sa namjerom. Rekla sam mu da želim pisati o njemu, da će to biti lični utisak a da ako on želi doda nešto o sebi što misli da je bitno.

On je rekao da je ovo njegova najdraža biografija, čisto da me još više zaboli glava kad sam se dobrovoljno upustila u ovo pisanije. :)

Ne sjećam se kako sam nabasala na Hodoljuba ali se sjećam da mi se odmah svidio. Opčinio. Putovanja, pisanje i čitanje su moje ljubavi, nešto čime se bavim amaterski i nezrelo, a Hodoljub je sve to uzdigao na neki viši nivo. Nivo do kojeg želite doći. Onaj nivo kad ga osjetite da se upitate “a zašto ja nisam” ili bar na nivou želje pomislite “i ja bih ovako jednog dana”… Njegovi poduhvati možda ne bi bili toliko interesantni da se radi o nekom Britancu ili Norvežaninu ali pošto je odavde, interesantan je. Prokletstvo ili sreću zarađenu rođenjem ovdje vrlo dobro poznaje i to iz perspektive putnika.

U svom tekstu “O frustracijama i paralelnim dimenzijama” govori baš o tom. Nije to samo kitnjasta proza o putu, banalnosti nemira i nemogućnosti da se smiri na jednom mjestu. Ovo je moć introspekcije i PTSP-a upisanog u gene ljudi rođenih na trusnom tlu poput našeg, koji vazda rezultira jednim kompleksom, ma kako god se ispoljavao. Svi se mi osjećamo manje vrijednim u odnosu na ostale “svrstane” zemlje. Jer realno, gdje je Bosna? Na nekoj vjetrometini, radioaktivna, podijeljena do nivoa atoma i dalje se dijeli. Ne prestaje.

Ne znam zašto, ali kad čitam Hodoljubove putopise osjećam se kao kod kuće. Osjećam ta putovanja, frustraciju i ljepotu, tu paralelnu dimenziju.

A kad sam pročitala “Petnaest kilometara sasvim običnog puta” osvojio me potpuno. Priča baš o običnom, lokalnom putu ispričana s poštovanjem. I to je ta neobičnost, što klacka između prokletstva ili sreće čovjeka odavde koji je veći od prosječnog viđenja. To poštovanje prema “običnom” jer je njegovo, to je valjda ono što zaustavlja tu fisiju zavičaja, domovine, koja god riječ da se sad koristi kako bi označila pripadnost ovom tlu sa kojeg ljudi odlaze i ne vraćaju se. Hodoljubi su po sili prilika, putuju često samo u jednom pravcu – što dalje odavde.

Zato volim ovog Hodoljuba.

Ima i on i drugu stranu, ne krije je. Ta druga strana psuje, galami, iznenadi i presječe narodskim jezikom što nakon ovog književnog veza djeluje kao da boluje od Tourettovog sindroma. Živ čovjek. Ko ne bi lajao kad bi se ovdje pokušao baviti pisanjem?! Moguće da od te silne zrelosti i promišljanja o stvarima treba malo filtera. Na kraju, on sam kaže:

…i to mi se često dešava, da misle da sam stariji, a ja se uporno trudim da ispadnem što nezreliji.

Da ne bi bilo zabune, zovem ga piscem jer je izdao knjigu. Znam da to ne mora biti mjerilo ali u njegovom slučaju je tako. Njegovu knjigu Hadžiluk plemenitom snu sam prvo kupila, a potom i dobila na poklon od drugarice (kupljeni primjerak je otišao dalje, u isto formi poklona :) ). Planirala sam da ovaj tekst napišem nakon što je pročitam. S obzirom da mi vrijeme sad dozvoljava samo kratke forme ili čitanje jedne knjige mjesecima, odustala sam od tog plana. Zahvaljajući njegovom blogu, znam kako piše. Sviđa mi se taj senzibilitet pa ne sumnjam da će i sa knjigom biti tako.

Posebna zanimljivost kod njegove knjige je što postoji i u audio verziji snimljenoj za slabovida i slijepa lica.

Boris, baš kao i Berislav Blagojević, su lijepo sjeli i pročitali svoja djela, koja su potom spakovana u mp3 format kako bi ih mogli preslušati oni koji nisu u prilici da čitaju. Ovakav trud je vrijedan pomena.

Neopisivo sam srećna kad čujem takve stvari. Ponosna skoro. Ja na to, a Hodoljub na svoj Omladinski centar u Čelincu koji je vodio dvije godine. Nije stipendija vani (iako nemam ništa protiv), nije Harvard (opet isto), nije sanjaranje. Za ovakve “sitne”, lokalne poduhvate ti treba više želje, volja i znanja jer se boriš protiv neprijatelja na domaćem terenu. Licem u lice sa svim jadom i čemerom što imamo u ovoj našoj vrletnoj zemlji.

Eto, to vam je Hodoljub. Jedva prevalio dvadeset petu a kao da ima četvrt vijeka. Razlika je velika. :)

fotografija preuzeta sa ličnog FB profila
fotografija preuzeta sa ličnog FB profila

p.s. Nikad više neću pisati o piscima – ma koliko dragi mi bili!