Dvije crte koje život znače – još jedna priča o vještačkoj oplodnji

Priča o potpomognutoj ili vještačkoj oplodnji je vrlo opipljiva tema. Toliko je ljudi oko nas koji su prošli i prolaze kroz ovu priču i niko ne zna kako da se postavi kako treba. Ako pitaš, što čačkaš? Ako ne pitaš, nije te briga. Tamni vilajet. Pošto je ovo blog koji se u velikoj mjeri tiče beba i roditeljstva mislim da je logično da se bavim i ovom temom. Jedini fer način kako mogu to da uradim je da prenesem tuđe priče. Nedavno sam uradila sa Ljubicinom pričom Priča o kojoj se ne priča – vještačka oplodnja. Ovo je priča od mojih poznanika koje posebna na  mnogo načina.

Na kraju krajeva, zar nije svaka takva?

“Danas je tačno mjesec  dana od rođenja našeg sina. Ne spavamo noću, hodamo kao zombiji po kući, ja kukam da  sam deset godina mlađa sigurno bih lakše podnijela ovo sve. Ali u stvari taman sam. Sve što se dešava, dešava se u pravo vrijeme. Mene je ovo moje iskustvo to naučilo. A imala sam iskustvo… uh.

Prije šest godina smo suprug i ja odlučili da želimo da proširimo našu porodicu. Prve dvije godine smo bili opušteni, ništa se nije dešavalo, treću godinu smo potražili pomoć. Prvo moj nalaz nije bio najbolji, pa zatim i njegov. Nije apsolutno isključena mogućnost, šansa postoji, ali vrijeme leti…

Nekoliko naših prijatelja i poznanika ima sličan problem, već su više puta pokušavali potpomognutu oplodnju i mi se odlučujemo za isti korak. Iako znamo šta su sve proživljavali i da ne uspjeva iz prve, osjećam olakšanje. Nema više mjerenja plodnih dana, temperature, ovulacije. I preduzimam nešto konkretno. Ali čekalo me nešto mnogo napornije.

Hormonalna terapija za stvaranje što većeg broja jajnih ćelija. Nisam je dobro podnijela ni fizički (mrzim bockanja iglicama u stomak, a bilo ih je oko 60 tokom terapije), ni psihički (zašto baš ja moram to prolaziti). Doktorica je bila zadovoljna stvaranjem jajnih ćelija i njihovim rastom. Sve je teklo kao po knjizi. Kad su dostigle pravu veličinu zakazana mi je aspiracija, dobila sam anesteziju, a doktorica me je probudila i rekla „pet“. To je broj jajnih ćelija koje su uspjeli izvaditi. E sad još da se počnu razvijati. Trećeg dana telefonski poziv sa klinike potvrđuje naša očekivanja. Od pet embriona razvijala su se tri. Doktor kaže da odlično izgledaju i u konsultaciji s njim odlučujemo da mi vrate dva embriona.

Na velikom LED TV izvrnuta skoro naglavačke gledala sam ih. „Sad ste trudni“, kaže dr.

I zaista me obuzela toplina, radost, kakav osjećaj! Nakon toliko godina – trudna. Morala sam još malo da odmorim na klinici, pa sam pozvala sam supruga i telefonom smo podijelili osjećanja koja doživljavamo prvi put u životu. Sa osmjehom se pozdravljamo sa osobljem klinike, uvjereni da će i nastavak teći kao „po knjizi“. Zahvaljujem se sestri na odlasku i kažem: „Još samo da beta bude pozitivna“, a ona poželjevši sreću doda: „Biće puno toga još samo. Sad je beta, pa da prođu prva tri mjeseca trudnoće, kasnije porođaj, pa dječije bolesti, pa škola, pa još samo da se vrati kući iz noćnog izlaska i td“.

Naše raspoloženje je trajalo samo petnaestak dana i onda poraz. A bila sam sigurna, pozitivno mislila, vizualizirala kako se embrij kači za maternicu. I ništa…

Treba nam  vremena da se „pokupimo“ nas dvoje, da se vratimo jedno drugom i smognemo snage da odemo po onaj naš još jedan zamrznuti embrion. Hoće li od te pahuljice biti beba? Morbidno.

Racionalizujemo pričama „rijetko kome uspije iz prve“. Evo drugi pokušaj, procenat uspješnosti je veći iz drugog puta. Drugi put u istoj ordinaciji skoro naglavačke okrenuta i pozdravljam embrij na LCD-u. Samo da se zakači. Trudimo se da pozitivno razmišljamo, ali prolijeću i misli da bismo mogli doživjeti još jedan poraz. Beta test iz krvi za utvrđivanje trudnoće me ponovo ošamario. Negativna.

Ne mogu prirodno, ne mogu umjetno, ne mogu nikako. Možda je to znak da ne treba da imamo djecu. Potiskivali smo razmišljanja o tome i nastojali da popunimo život drugim stvarima.

Nije išlo lako i na ovaj problem za koji sam mislila da je najveći problem koji može da zadesi dvoje ljudi koji se vole smo se vraćali ili sami ili nas je okolina zapitkivanjima podsjećala.

Dva mjeseca kasnije život mi pokaza da stanje može biti još teže, može biti da nema nas. Moj suprug je dan prije svog trideset sedmog rođendana ustao ujutro sa oslabljenim vidom na jedno oko.

Oftalmolog je rekao da se radi o upali očnog živca i da treba hospitalizaciju zbog specifičnog liječenja. Velike doze kortikosteroida, brojne pretrage, trećeg dana liječenja šalju ga na MR. Petog oktobra ga otpuštaju iz bolnice, šalju na sprat više na neurologiju. Ljubazna doktorica je insistirala da oboje budemo pristuni. Znala sam da nije dobro, razne dijagnoze su mi letjele kroz glavu tumor ovoga, tumor onoga…

U trenutku kada ona kaže „To je multipla skleroza“ ja držim dugme svog žutog mantila i gledam u njenu poderanu štramplu. Lebdim iznad nas troje. Šta sad?

Nemam želju više da izađem iz sobe, samo plačem, zbog njega, zbog sebe, zbog svega… Loše se osjećam jer on mene tješi da se od toga ne umire, da se može uticati promjenom životnih navika i pozitivnim iskustvima nekih koji se bore sa ovom bolešću. Kako sam samo željela da se probudim, svako jutro da se ponovo probudim i da to sve nije istina. Onda nakon mjesec dana žaljenja i samosažaljenja vraćamo snagu. Sve ovo uticalo je da promijenimo razmišljanje o životu, i želimo da promijenimo i mnoge druge stvari, odnos sa ljudima, način ishrane, izbjegavanje svega što nas nervira, a što se da izbjeći, mijenjamo čak i stan. Cijenimo svaki dan, radujemo se opet, šalimo se, čak i više nego ranije…

Prošla je i zima, sve manje razmišljamo o tome kako će se bolest dalje razvijati i da li će i kakav novi napad uslijediti.

Pravimo plan za more. Doktorka kaže „Naravno!“, samo treba izbjegavati pretjeranu vrućinu, jer ona, ako sam dobro razumjela pogoršava simptome MS-a. Nikad se nismo toliko radovali odlasku na more. Još samo da sačekamo par dana da uskladim svoj „ženski“ kalendar, da prođe ciklus pa da bezbrižno krenemo.

Odabrali smo mjesto, hotel, još samo rezervacija. Međutim, prolazi nekoliko dana, ništa se ne dešava. Već uveliko smo na godišnjem, dani cure. Suprug insistira da kupim test za trudnoću, da bar znamo na čemu smo, da znamo kad putujemo, a ja sam se poslije mora testova zaklela da ga više nikad neću kupiti. On odlazi sam i kupuje dva testa. Za svaki slučaj. Ma nema šanse, ali hajde da ga uradim. Radim ga u večernjim satima i ne razmišljajući kakav bi mogao da bude rezultat. Nestrpljivo čekamo, iako znamo da nema ništa od toga, vjerovatno samo kasni iz ko zna kojih razloga.

A onda. Dvije crte! Divne crvene dvije crte! Nas dvoje nevjerice gledamo i kažemo u glas „Šta ćemo sad?“

Toliko je nevjerovatno da smo uzeli uputstvo i gledali može li biti lažno pozitivan. Može, kod nekih teških oboljenja, pa i to nam je prošlo kroz glavu prije nego da sam zaista ponovo i stvarno trudna. Zovem ginekološku ordinaciju i kažem šta se dešava, sugerišući da bi mogla da bude i lažna uzbuna.

„Ne može biti lažno pozitivan, samo se vi veselite, to je to, a mi vidimo se sutra na pregledu da ozvaničimo“, kaže moja omiljena sestra. Doktorica sutradan zaista potvrđuje trudnoću. Trudnoću koja je bila „nemoguća“. Nosim jednu sličicu sa ultrazvuka na kojoj je jedna crna mrva.

bebara

Sreća je bila nemjerljiva, ali ni ovo nije išlo jednostavno. Često samo pomišljala „još samo da…“. Na prvom sljedećem pregledu nismo čuli otkucaje srca, pa na onom poslije toga jesmo, onda sve izgleda u redu, pa odjednom sam dobila krvarenje u 9. nedjelji. Tada sam poslana na mirovanje. Mirovanje koje dozvoljava samo odlazak do toaleta. Na sljedećoj kontroli su bile vidljive i kontrakcije maternice. Moja trudnoća je bila rizična i provela sam 7 mjeseci u strogom mirovanju. Ležanju na lijevom boku, odlazila do toaleta i dva kruga oko fotelje. I ovo je bila neka vrsta borbe.

IMG_20150209_204957

Kako sam izdržala? Ne znam. Ne mogu reći da sam bila pozitivna 24 sata. Sve je bilo u nekim fazama. Jedan dan sam bila vesela, drugi tužna, treći sam čitala knjigu, a četvrti pravila spisak stvari za bolnicu. Tješila sam se da je dobro da ne ležim u bolnici. Kada sam ušla u 7 mjesec bila sam beskrajno sretna jer ako bih rodila, beba bi preživjela. I tako sam dočekala deveti mjesec. Svaki drugi dan sam išla na ginekologiju na kontrolu i dočekala 28. februar kada mi je bio termin za porođaj. U 14.05 se rodio naš dječak.Baš onakav kakav treba da bude.

Da, sve se dešava baš kad treba da se dešava… ”

20150305_061319

4 Comments

  1. Suzana
    7 May 2015 at 3:54 pm

    Naježila sam se, majke mi! Život je čudo…

  2. 7 May 2015 at 5:41 pm

    Ovako divan tekst i borben, izazove suze, ali radosnice. Bravo. Sve se može kad čovjek ne gubi vjeru.

  3. Klasična Štreberka
    7 May 2015 at 10:30 pm

    E joj kako sam se isplakala. Još kad sam pročitala datum rođenja ih. To je datum mog rođenja i datum rođenja moje kćerke. Divno. Želim svu sreću hrabrim roditeljima i njihovom dječaku.

  4. 8 May 2015 at 12:57 pm

    Isplakah se!
    Svaka čast hrabrim roditeljima, a i tebi, Daro, što zajedno sa njima pričaš ovakve priče, koje ohrabruju i ulivaju nadu.