Dvije bitne činjenice o trudnoći

Pisanje bloga je dobra stvar, jer kao pisanje neke vrste dnevnika, omogućava vam da vidite kako ste razmišljali u određenom periodu svog života. E tako i ja sad, trudnica u začetku, počela sam da se osjećam kao kit. Da budem preciznija, velika bijela ulješura.

ja
ja

Tek što uđoh, kako se to stručno kaže, u drugi trimestar, osjećam kako bujam. Mučnine lagano popuštaju, hrana se počela zadržavati u meni, apetit me nikad nije ni napuštao, a  rezlutat polako i sigurno počinje da se uočava. Vidim da zbog tog osjećaja nastalog usljed tako očekivanih i, u suštini, dobrodošlih promjena, mogu lako da postanem nezadovoljna (a ja volim da sam sretna i nasmijana, baš kao na slici), posegnem u svoju arhivu. Htjela sam se podsjetiti kako sam to razmišljala poslije prvog porođaja i kako su nestale vrlo lako stečene kile. Tamo nađem Fitness program za mame i počnem se dozivati pameti. Za dovršavanje ovog, za svaku osobu, bitnog posla podsjetim se još na dvije činjenice o trudnoći.

 Fizička transformacija u trudnoći, čak i ako nije prva, je  NEIZBJEŽNA.

Dobro, dobro, to svi znaju ali nekako one koje baš prolaze kroz transformaciju (evo polazim od sebe) to vrlo lako i brzo zaborave. Divno je vidjeti pufnice koje lagano gegaju gradom, pa još kad ste neiskusni i naivni, podaleko o takvog stanja, sve vas neka milina obuzme. Zamišljate se kako mazite stomak i kako mu zajedno sa ljubavi svog života pričate i pjevate. Sve dok ne dođete u “pufnasto” stanje i taj vas stomak podboči, a ljubav vašeg života počne jako da vas nervira. Tako i ja, pufna u nastanku, sve češće se hvatam kako se mrštim jer ne mogu zakopšati košulju, jer me sve žulja, jer odoh u širinu, jer sam neudobna sama sebi u svakom smislu.

Tako mora biti.

Jedino što možemo uraditi je koliko god je to moguće slušati preporuke u vezi ishrane i kretanja. Ostalo je u rukama hormona, genetike, samokontrole i počestom korištenju riječi “izvini”.

Drugo, dobra stvar kod trudnoće je što NE TRAJE VJEČNO.

Nijedna od nas nije Georgina iz Radovana III. Nijedna neće biti trudna nekoliko godina bez tačnog termina 🙂 Devet mjeseci i to je to. I onako, volim sebi reći, nije mala stvar “skuvati” malog čovjeka. Divno za one koje ne osjete da su trudne po nekoliko mjeseci ali ja nisam među njima. Ja sam među onima koje povraćaju i vodu, tako da mi je bitno da imam svjetlu tačku u tom stanju i obrazložim sebi da će to sve brzo proći. Zato je ova činjenica odlična. Prvih nekoliko mjeseci ekstremne patnje, koji mjesec uživanja i pred kraj, opet  neudobnosti i čekanje samo da se završi sa bolovima na mogućim i nemogućim mjestima. Čista računica.

Ovo je nešto što ja sebi ponavljam u zadnje vrijeme i za sad radi. Ako otkrijem neku novu toplu vodu, javiću vam.

Za one pametne žene, i ponekog muškarca koji je provirio u ovaj tekst ne  bi li možda vidio zašto mu je žena pomjerila pameću, koje su ove dvije činjenice znale, ja ovo pišem zbog sebe kao podsjetnik za neke buduće krizne situacije jer trudnički um je čudo. Treba ga držati pod kontrolom i ne nasjedati na marketing 🙂

 

 

8 Comments

  1. 17 March 2014 at 11:29 am

    Hahahahahaha, sve potpisujem. Ja sam usla u 8. mesec i gegam se iako se nisam puno udebljala. Sva sam u stomaku i gorusici. Beba je mirna dok se krecem, ali cim zalegnem da spavam, beba krece u akciju. Bum-bum, kapow, pow, bang, pong, toing-toing-toing. Dok ne nadjemo zajednicku poziciju koja nam oboma odgovara.

    • 17 March 2014 at 11:34 am

      🙂 E, ma mislim da je početak najgori…i završetak 😀 Divim se ženama koje imaju hrpu djece, stvarno im se divim.

  2. atekja
    20 March 2014 at 1:58 pm

    ja upravo uzivam u mucninama. nije sarkazam, stvarno uzivam. ne plasim se ni porodjaja. samo se ponekad budim nocu sva oznojena od kosmara u kom vidim mala razjapljena usta kako stalno, stalno, stalno placu. vidis, plasim onog posle. lakse bi mi bilo poradjati se svaki dan, posle porodjaja bar imas priliku da odspavas. 🙂 samo se nadam da ce kod mene biti tacna ona “drugo je SKROZ drugacije nego prvo”.

    • 21 March 2014 at 8:19 am

      Hahaha! Ajd da čujem da neko uživa u mučninama. Ja uživam u njihovom prestajanju. A ono poslije…prođe 😀

  3. Rebeka
    2 July 2014 at 1:47 am

    Ja se divim zenama koje se dugo poradjaju a bez epidurala. I would go crazy.

    • 3 July 2014 at 8:55 am

      Ma ne bi :)))

      • Rebeka
        3 July 2014 at 1:47 pm

        da ti kazem, ja sam zavrsila bolnici dva dana ranije pred porodjaj, jer me je strasno bolio m.mjeh. Nije se praznio, to s uzasni bolovi koji ne odlaze i dolaze kao trudovi nego su non stop prisutni. Nisma mogla da spavam, ni da lezim od bolova i kad sjedim bolilo me je. Dali su mi morfin u obje noge noc prije nego ce pokrenuti porodjaj. A onda kad su mi dali epidural progledala sam na oci i pocela da se ponasam kao ja a do tada sam bila uzasna.
        Vjerovatno da toga nije bilo moglo bi se podnijeti. Ja nisam mnogo tolerantna na bol. Zivjeli anesteziolozi i razne vrste anestezije. Sad kad ugledam anesteziologa sreca me ozari! 🙂

      • 4 July 2014 at 12:01 pm

        Uuuh, onda je to ipak druga stvar. Znam kako mene zaboli kad se u pola noći probudim da idem u wc. Ne smijem ni zamisliti na šta liči to o čemu pričaš.