Dojenje po svaku cijenu ima svoju cijenu

U toku je svjetska sedmica dojenja. U vrijeme kad je dojenje jako dobilo na popularnosti, na sve strane možete vidjeti divne akcije orgnaizovane od strane žena kako bi potakle druge žene da doje. S druge strane, imamo poprilično sisofobično javno mnjenje, ali samo kad je dojenje u pitanju. Polugole grudi su sasvim ok na ogromnom bilbordu, dok dojenje na javnom mjestu još uvijek nailazi na osudu. Ni društvene mreže ovakav stav nije zaobišao. Ali stvari se mijenjaju. Npr. Instagram se izvinio australijskoj fotografkinji zbog privremenog gašenja njenog profila na ovoj društvenoj mreži zbog objavljivanja slika dojenja koje su bile “previše slobodne”.

Rudest babies on Instagram ?

A photo posted by Melissa Jean (@melissajeanbabies) on

Sa treće strane, tu je cijela armija mama-dojilja čija je podrška dojenju drugim ženama, prerasla u neku vrstu terora. O tom sam pisala u tekstu Nedojilje – loše majke? i ne bih da se ponavljam.

breastfeedwithboldness

Ovo je priča negdje između. Jer ništa nije crno-bijelo.  Hvala mami koja mi je poslala ovu priču. Htjela je ostati anonimna zbog svih gore navedenih strana. Ne treba joj savjet, niti “moglo je drugačije”. Treba joj da ovu priču čuje još neko, neko kome možda treba dozvola za nedojenje…jer nije mama samo mlijeko.

 

Scena prva.

Sjedim u prvom redu sa notesom u krilu i zapisujem kratke teze.

Novopečena polaznica škole. Škola za trudnice. Predavanje je o koristi dojenja, sa sve pričom o potencijalnim problemima, boli, upalama. Klimam glavom, zapisujem, čak crtam uputstvo kako pravilno uraditi masažu grudi da do upale ne dođe. Jer meni se to neće desiti. Naravno, naravno da ću dojiti! Biću najbolja majka, pa kako da ne dojim. Biću dobra majka bar koliko sam dobar đak!

Scena druga.

Treći je dan u bolnici. Danas treba da idemo kući. Stojim pred ogledalom, lice mi je izobličeno od nespavanja. Ali ne plaši me to. Plaše me modre, nabrekle i otvrdle grudi sa okrvavljenim bradavicama, jer beba nije uspjela jesti, ali me jeste izgrizla. Nisam uspjela da izmasiram grudi, bradavice su skorele od krvi, iz njih ništa ne izlazi. Bebu su odnijeli rano ujutru i evo već 6 sati ga ne donose. Kažu, mora biti pod lampom čitavo vrijeme da bi dobili dozvolu za otpust. Razmišljam da li će biti već kasno da spasim dojenje kad stignemo kući. I plačem. Gorko, kao nikad.

Scena treća.

Već sedmicu dana smo kući. Skoro stalno dojim. Beba ne spava po noći, kao da smo ukleti, od devet naveče vrišti do ujutru. Iz grudi naizmjenično idu krv i mlijeko, on panično sisa, satima. Bradavice krvave, po ko zna koji put.

Kupili smo i dohranu, nije pomoglo.

Nastavio je vrištati, od grčeva. Espumisan. Nije pomoglo.

Odlazak u savjetovalište. Dva sata njegovog plača, pregled, dijagnoza da dijagnoze nema.

Milion savjeta, ali niko ne zna kako da ga smiri. Sve se raspada, u meni i oko mene.

Scena četvrta

Prošlo je 5 mjeseci. Sjedim pored Vrbasa i jedem doručak. Imam 20 minuta, toliko traje bebino jutarnje kunjanje, a to je njegov jedini siguran san tokom dana. Slabo spava po danu, često se budi. Po noći na svaka dva sata. I traži siku. Nije prihvatio dudu. Ne prihvata ni nosanje. Ništa. Samo sika. Umorna sam. Anemična. Neispavana. Ljuta. Ali ne uvodim hranu prije 6 punih mjeseci. Preporuke ljekara s obzirom na moje alergije. Za mene – Sveto pismo.

Epilog.

Nakon uvođenja dohrane, ispostavilo se da je stvarno prilično halapljivo dijete. Siku je brzo zaboravio, da ne kažem, odbacio. Nekako u to vrijeme smo po prvi put i dobili priliku da ga povjerimo drugoj osobi na čuvanje. Mama malo došla sebi. Bar fizički. Odnosi sa sobom, sa mužem i bebom su još neko vrijeme bili malo iščašeni. Vratila se na posao poslije 10 mjeseci, svojom voljom.

A beba?

Sa dolaskom jeseni, počeo je da šmrca – ni manje, ni više nego druga djeca. Ekcem je dobio dok je još bio isključivo dojen, uprkos svemu.

Da li mi je drago što sam dojila? Da.

Da li mislim da treba dojiti? Da.

Po svaku cijenu? Ne.

Po cijenu krajnje iscrpljenosti, ivice nervnog sloma, po cijenu toga da se pokvare odnosi u porodici… ne. Drago mi je što sam dojila, ali… svaki put kad se sjetim svega ovog, grizem se.

Zbog toga što je dojenje po svaku cijenu imalo svoju cijenu.

Zbog toga što pola godine nisam imala snage da se nasmijem. Zbog toga što sam dala sve od sebe fizički, da bi se slomila psihički. Zbog toga što je moje dijete imalo mlijeko, ali nije imalo majku.

Ne želim da ovo bude tužna priča. Nije dojenje bauk. Samo ponekad ne ide, ali onda to treba priznati i ne kriviti sebe. Sa drugom bebom je sve prošlo bez problema, ali ono što je najvažnije – oboje se smijemo, od prvog dana.

4 Comments

  1. Klasična Štreberka
    6 August 2015 at 1:43 pm

    Odličan tekst!ODLIČAN!

    Podrška dojenju svakako, ali ne po svaku cijenu.

    • 10 August 2015 at 10:29 am

      Hvala! Autorki će biti drago.

  2. JosJednaMajka
    20 August 2015 at 10:02 am

    Dobar tekst. Realan! Osvježavajući. Autorku potpuno razumijem, prošla sam kroz isto. Palo mi je na pamet, dok sam čitala tekst, jedan citat od Monike Levinski koji sam skoro pročitala, a može se promjeniti na pritisak (ne)dojenja i pritiska biti super mama. ”Što se tiče naše kulture posramljivanja, potrebna nam je kulturna revolucija. Javno posramljivanje kao krvavi sport, mora da prestane. Vreme je za posredovanje, na internetu i u našoj kulturi. Govorimo mnogo o našem pravu na slobodu izražavanja, ali moramo da govorimo više o odgovornosti zbog slobode izražavanja. Svi želimo da nas čuju, ali hajde da prepoznamo razliku između isticanja s razlogom i isticanja radi pažnje. Internet je super auto-put ida, ali pokazivanje empatije za druge na internetu koristi svima nama i pomaže nam da stvorimo sigurniji i bolji svet. Moramo da komuniciramo na internetu sa saosećanjem, da prihvatamo vesti sa saosećanjem i da klikćemo saosećajno.”

    • 20 August 2015 at 9:08 pm

      Često me optužuju za realnost 🙂 hvala. Dobro kaže Monika. Krvavi sport.