Dobijamo li djecu napamet ili zato što to želimo?

Ova scena me je po ko zna koji put vratila na razmišljanje ko sve ima djecu. Ko je pročitao bar jedan moj tekst vezan za roditeljstvo, zna da nisam za odgajanje razmažene generacije ali ova scena je bilo nešto što nisam mogla gledati. Situacija je bila ovakva:

Čekaonica kod doktora i nas dvije sjedimo. Ja sa djetetom u stomaku, ona, očigledno na grbači. Cijelo vrijeme dok smo čekale, a čekale smo, ona se istresala na dijete, pokušavala da ga doslovno našopa čipsom iako dječak nije bio pretjerano zainteresovan za to, da ga uspava nečim što je ličilo na glasno “pjevanje”, šta god da je uradila djelovalo kao da nema nikakav osjećaj niti kontakt sa djetetom. Puno sam ja zamjerki našla toj mami. Toliko zamjerki da me je bilo sramota sebe same i da sam počela razmišljati kako li ja djelujem nekom  kad sam sa Bebom negdje. Počela sam da okrivljujem hormone i nezgodan karakter dok nije krenulo primjenjivanje “vaspitnih” mjera. Dječak inače ne djeluje kao neki navrglavi dvogodišnjak, naprotiv. Nije uradio ništa posebno, a iskreno, ne znam šta bi trebao uraditi da zasluži šamaranje. Kako je to šamaranje počelo, grizla sam se za jezik i nadala se da će prestati. Međutim, mati nije odustajala. Em ga je u nekoliko navrata dobro izudarala po licu, em joj to nije bilo dovoljno pa je sikteći već nešto skinula dječaku hlače da dobije po goloj guzi. Tu više nisam mogla ćutati već sam joj rekla da ako već ima potrebu za tim neka to radi kod kuće i izašla iz čekaonice. Znam. Ništa nisam napravila. Jedino što je došla za mnom da mi se izvinjava i da me moli da se ne uzrujavam. Odbrusila sam joj da ne brine za mene već za dijete.

Ne znam ko kako vaspitava svoje dijete i ko je kakve batine “popio” od svojih roditelja ali (javno) lemanje, druge riječi nemam, djeteta nije normalno. Da nisam imala toliko dvojbi u sebi – da se ne miješam, da sam možda osjetljiva, da ovo, da ono, vjerovatno bih joj priprijetila socijalnom službom. Nisam. Šta da radim. Zbog svega toga sad ovo pišem i na neki način perem svoju savjest.

Ono što sam se ja pitala nakon svega je – da li smo toliki licimjeri ili automati da djecu pravimo i dobijamo na pamet, samo zato što “tako treba”?

Da li je naš izbor da imamo porodicu stvarno izbor ili socijalni kukavičluk?

Vjerovatno neko ko nikad nije razmišljao o tom sad misli da sam malo šiznula i da možda imam puno vremena za razmišljanje ali pouzdano znam da neki ljudi ne žele djecu. Isto tako svi znamo da postoje roditelji koji su kazna svojoj djeci i da bi svima bilo bolje da se nisu razmnožili. Nekim ljudima su važnije druge stvari, koliko god one banalno i nebitno izgledale ljudima koji stvarno žele djecu. Na takve ljude će se gledati kao na dvorske lude i uskogrude sebičnjake. Potpuno suprotno od onog saosjećanja koje imamo kad vidimo i čujemo priče parova koji idu na vještačku oplodnju. Da bude jasno, meni je oboje opravdano, samo mislim da je u redu poštovati nečiji izbor.

Ovo je bezveze! Imam troje djece i nemam para./ Zašto ne mogu biti bez djece i imati tri pare?
Ovo je bezveze! Imam troje djece i nemam para./ Zašto ne mogu biti bez djece i imati tri pare?

Za djecu nisu potrebne pare već ljubav ili još nešto?

Da li ste ikad prokomentarisali neku siromašnu porodicu sa mnogo, a za nas je to sve više od dvoje, djece? U stilu – šta su pravili toliku djecu kad nemaju čim da ih hrane? E to vam je to. Ako ste se to pitali, onda  sigurno ne smatrate da djecu treba “štancati” serijski. Jedni vjeruju da je to u redu jer će djeca bolje cijeniti bitne stvari u životu i ima tu istine. Čak se i divim takvim ljudima.

Nažalost, postoji i druga strana medalje, kad djeca moraju trpiti zbog nečije nesposobnosti i nemogućnosti da se nosi sa životnim nedaćama. Ovo su samo ljepše imenovane porodice alkoholičara, porodica u kojima je nasilje normalna stvar, a za dobrobiti djece se smatra dovoljnim postojanje bilo kakvog ručka na stolu.

Meni su mnogo pametniji, iskreniji i korisnijji oni koji jednostavno ne žele imati djecu.

Iako na prvu djeluje paradoksalno, ljudi koji odluče ne imati djecu, više vole djecu nego oni koji je dobijaju samo zato što tako društvo kaže.To što mi društvenu neminovnost nazivamo ljubavlju je naš strah od odbacivanja. Kako to izgovoriti a ne biti osuđen na prognanstvo ne samo zbog te izjave već i zbog društvenih zbivanja – sa prijateljima nemate zajedničkih tema, gledaju vas s visoka (ili sa sažaljenjem u slučaju da ste oćutali istinu), ne pozivaju vas više na dječije rođendane i krštenja…jednostavno, nemate osnovnu stvar zajedničku jer ste htjeli – ne htjeli falični.

Laki smo na “obaraču” sa ljudima koji mogu ali neće,  a naročito kad je u pitanju ovako nešto. Neko se odluči da neće imati djecu ili da će ostati samo na jednom djetetu jer zna da je to to, da je to njihov maksimum do kojeg su spremni ići. Ja sam do sad upoznala samo dvije žene koje su to imale  hrabrosti reći. Vjerujte, ženama je ovdje itekako potrebna hrabrost jer su žene “predodređene” da budu majke.

Da ne bih kao referentni sistem koristila siromašne ili patološke porodice, malo ću okrenuti situaciju i uzeti za primjer drugu krajnost – Holivud.

U ovom tekstu ću se pozvati ( a vi se prekrstite, poklonite, koju god silu zazovite zbog čuda) na Dženifer Eniston. Da, ona iz “Prijatelja” što je bila u vezi sa Bredom Pitom pa je on ostavio zbog Anđeline, ta. Njena izjava:

Stalno me pitaju: “Kada ćeš se udati?, Hoćeš li ubrzo postati majka”… I to je konstanta. Ne znam. Nemam listu stvari koje moram ‘obaviti’ i osjećaj da ako nešto od tog popisa ne obavim da sam podbacila kao žena i da to umanjuje cijelu moju vrijednost. Napravila sam puno prelijepih stvari u životu i mislim da nije pošteno stvarati toliki pritisak ženama. (izvor:http://www.story.hr/jennifer-aniston-nije-posteno-stvarati-toliki-pritisak-zenama-218297)

po meni je uradila mnogo a  premalo je medijski ispraćena.  Meni ova rečenica ne zvuči kao proizvod Holivuda, već proizvod zrelog razmišljanja jedne žene koja se ostvarila u mnogim poljima. Potpuno suprotno od Lare Kroft, svemoguće majke koja ženama poručuje da je moguće ima 40 kila, desetoro djece a pri tom, onako usput, odstraniti dojke da bi podigla svijest o opasnosti raka dojki a uz to sve zarađivati milione.

http://ljepotica.si/zabavi-se/napokon-u-brakuangelina-jolie-i-brad-pitt-vjencali-se-na-karibima/
http://ljepotica.si/zabavi-se/napokon-u-brakuangelina-jolie-i-brad-pitt-vjencali-se-na-karibima/

Niko ne pominje koliko ta djeca stvarno provode vrijeme  sa roditeljima, koliko dadilja i spremačica stoji iza njih i koliko su stvarno sretna. Iz ugla svoje struke, ovako bar od oka i par hiljada kilometara daleko mislim da prva Anđelina nije podobna kao majka. Hoću i ja malo napamet da osuđujem.

 Razmislite prije nego što okrivite nekog da je sebičan i samoživ jer ne želi djecu ili više od jednog. Možda je upravo suprotno od toga.

Na kraju, i ja sam nečije dijete, približno znam koliko živaca, pažnje i ljubavi zahtjevam 🙂

 

 

 

12 Comments

  1. 11 September 2014 at 3:10 pm

    E pa, Daro, svaka ti je zlatna.
    Posebno bravo za priznanje da osuđujemo. Ma koliko govorili da to ne radimo, ma koliko se trudili da “gledamo svoja posla”, činjenica je da osuđujemo.
    Ja prva, majku koja je pre desetak dana u našem parkiću drmusala i tukla šestomesečnu bebu jer nije htela u kolica.
    S druge strane, neka bilo koja žena javno kaže da ne želi decu – biće razapeta na stub srama.
    Pomislih skoro koliko se radujem što dolazi vreme slobode izbora. Zaista mi se čini da se u tom smislu stvari menjaju, ako ništa drugo, o tome se više priča.
    A onda, pre neki dan ugledam na trgu protest za zabranu abortusa.

    • 11 September 2014 at 3:21 pm

      Hvala, Jasmina. Kažem ti, perem savjest. Još me muči ta scena. Dok sam se ja prekontala šta i kako, malac dobi batine samo takve :/ a opet ne možeš lako ni da se miješaš. Da, to je istina. Odmah nije normalna ako ne želi dijete. Normalna je ako ima pije bensedine, trpi gluposti i “nosa muža i djeca kao malo vode na dlanu”. To je ok.
      Ma lažovi smo veliki.

  2. Rebeka
    11 September 2014 at 6:06 pm

    Evo ovdje na srednjem zapadu ( Midwest) su ljudi dosta pobozni i nekako ne vjeruju u abortus (ne svi naravno) i onda samo radjaju djecu jer im se to desilo. Medjutim ovdje je djecu jako skupo podizati jer vrtic kosta 1000$ mjesecno, a to nije malo ni za Amerikance ( izuzetak Bill Gates i njemu slicni). Ako se ima dvoje djece onda je to 2000$ samo za vrtic. Sto se tice provodjenja vremena sa djecom, problem je ovdje veliki jer ne postoji pristojno porodijsko odsustvo niti je zakonom garantovano da ono bude placeno. Mislim da vecina zena ima po zakonu do 2 mjeseca a firme koje imaju manje od 50 radnika ne moraju to da ispostuju. Tako da mnoge majke bi i htjele da provedu vise vremena sa djecom ali ne mogu jer moraju da zadrze posao. Neke daju otkaz pa ne rade, ali to nije lako svima. Ne moze se finansijski izdrzati. Meni se mnogo njih cude sto eto smatram da prvu godinu zivota treba da budem sa djetetom. Ali vec se osjeca finansijski. Problem je ovdje sto mnogi ljudi nakon studiranja imaju da otplacuju i studentski dug koji u zadnej vrijeme nije mali nego opterecuje kucni budzet.U Evropi je to bolje organizovano i zapravo u svim zemljama razvijenog svijeta.
    Ljudi treba da imaju onoliko djece koliko su u stanju da im se posvete, da to naravno finansijski mogu. Ne kazem sada da ne treba skromnije zivjeti radi djece ali ne radjati po petoro a jedva prezivljavati.

  3. 12 September 2014 at 10:19 pm

    Već dugo želim da napišem nešto na ovu temu. Na poslu se često susrećem sa slučajevima djece koja ostaju bez roditeljskog staranja i pitam se da li je, ustvari, društvo krivo za to.
    Koliko poznaješ žena (ili parova) bez djece a na koje ljudi upiru prstom i pitaju se šta im je. Ako je prošlo nekoliko godina braka, već se šuška da nešto nije u redu, ne mogu imati djecu. A možda ne žele djecu.
    Koliko njih rađa upravo zbog toga što je to svrha postojanja jedne žene (po mišljenju društva). Zar nije poštenije biti bez djece nego ih imati zato što neko drugi misli da tako treba? I kad takve majke budu sve samo ne majke, isto to društvo ih osuđuje.

    • 13 September 2014 at 6:44 pm

      Upravo tako.

  4. Tamara
    13 September 2014 at 12:33 am

    Pozdrav, ja sam prvi put na ovom blogu, i moram priznati, prvi put da “ubodem” temu o kojoj i sama dugo, dugo razmisljam. Ovdje je pitanje; da li je nemoralno nemati djecu, ako si u braku ili imas partnera? Prije par godina kod nas se emitovala emisija “Stop bijeloj kugi”, gdje su uglavnom bili prilozi o viseclanim porodicama. Ok, sve je to lijepo, kazu da djeca bogatstvo, ali se i danas dobro sjecam komentara sedmogodisnjaka koji je, gledajuci emisiju, rekao;’Pa, ovo ne treba da se zove stop bijelog kugi, vec stop sirotinji”. Htjeli mi to priznati ili ne, djeca jesu bogatstvo, ali nije u redu da, od samog rodjenja, od njih pravimo socijalne slucajeve. Kakva su djetinjstva te djece? Da li zaista MORAMO imati djecu, ako nismo u stanju obezbjediti jedno normalno djetinjstvo i zivot (koliko god je moguce u ovim uslovima). Da li je Ok roditi dijete i odgajati ga sama, sto je tendencija medju mnogim, dobro situiranim zenama u BL? Mislim da je to sebicno, jer dijete treba da ima i mamu i tatu. Uglavnom, nema potrebe robovati balkanskoj tradiciji i radjati samo zato sto NEKO misli da to tako treba, jer nece taj NEKO odgajati tvoje dijete…

  5. 13 September 2014 at 6:45 pm

    Pozdrav, Tamara! Drago mi je da si našla nešto što ti je interesantno. Dobrodošla si 🙂
    A što se teme tiče, djeca sažmu u jednu rečenicu ono na šta bismo mi potrošili hrpu riječi, baš kao dječak kojeg pominješ.

  6. crnogorka
    15 September 2014 at 7:57 pm

    Prije nego sam dobila svoje dijete, prije nego sam i razmisljala o tome i o sebi kao odrasloj osobi, djelovala mi je uvjerljivo ta prica da za djecu trebaju muskarac, zena, rucak na stolu i eto ponekad da se poigraju ili popricaju, i svi sretni. Ali sad znam da je dijete zivotni projekat koji trazi potpuno posvecivanje sebe, ponajmanje kroz novac. Tako da, u principu, ne osudjujem ljude koji imaju puno djece a nemaju novca, sve dok su to zaista srecne i spokojne familije, bez nasilja i slicnih problema. Bolje je njima nego onima koji imaju dovoljno novca, a nemaju dovoljno zivaca. A to je problem, cini mi se, skoro pa svih nas u srednjoj klasi (sta je u ovoj zemlji srednja klasa? pa, valjda ono gdje jedno ili oboje rade i od toga imaju da zive, ne ulazeci u minus. oni sto dizu kredit za stan, eventualno auto, a za nabavku imaju). Problemi, da ne kazem frustracije, nase srednje klase, proizilaze iz toga sto u odnosu na svoje prethodnike imamo mnogo vise pritiska, i na poslu i van njega, jer su danas ocekivanja i na poslu, i kod kuce, daleko veca. O sistemu u kom su oni zivjeli i haosu koji vlada oko nas da ne govorim. Pritom, nasi apetiti su veci jer smo u odnosu na svoje roditelje mi razmazena generacija – imamo i trazimo vise nego sto su imali nasi preci, djeca siromasnog sela, ali nismo nikad potpuno sigurni sta zaista hocemo. neko vjeruje tetka-babama, pa se uda sa 18, neko vjeruje tv-u pa sa 18 ugradi silikone i zivi americku sapunicu). a za one koji uspiju da izbjegnu ove dvije zamke, ceka ih treca 🙂 a to je da novo doba zahtjeva od nas da se potpuno posvetimo SVAKOJ od dodijeljenih nam uloga – do 4 savrseno posvecen radnik, onda savrseno posvecen roditelj, kome pretekne snage navece – savrsen partner… a na kraju takvog zivota savrsena ruina koja ne zna sta je ono beshe ‘tela od zivota, ocerupana ko pile sa svih strana.

  7. 15 September 2014 at 8:24 pm

    E ovo na kraju poentira do bola. Baš tako.

  8. Rebeka
    15 September 2014 at 10:45 pm

    Ima tu jedan problem. Trebalo bi da je zakonom zabranjeno da se tuku djeca i da se taj zakon sprovodi u dijelo. A to znaci da Dara kada je bila u cekaonici ne ispadne jedina osoba koja se preispituje i koja na neki pristojan nacin daje zeni do znanja da to sto radi ne treba da radi. Ispravno si rekla Daro, problem je sto niko od medicnskog osoblja nije reagovao. Da vam kazem ja sam ovdje radila u vrticu 5 godina. Jednog dana na poslu dosla je djevojcica koja ( nije usvojena) kako se kaze kod nas, kod te hraniteljske porodice koja ima namjeru da je usvoji. Dijete je imalo modricu kraj oka. Ja i druga zena koja je sa mnom radila sa trogodisnjacima smo curicu pitali sta joj je to bilo. Dijete ko dijete ne zna uvjek da slaze. Curica je rekla udario me tata kasikom. Posto nas dvije ne pocinjemo istovremeno da radimo ujutro kada sam ja dosla i ja sam isto pitanje postavila djetetu. Ono je isto odgovorilo.
    Napominjem da sam ja tu curicu znala vec dvije godine jer je isla u taj vrtic od svoje prve godine. Ova starija zena je odlucila da slusaj prijavi Human Resources service for Child Protection. Mi smo zakonski obavezni da to uradimo koji radimo po skolama, vrticima i bolnici. Ako ne prijavimo a ispostavi se da je djete bilo zlostavljano i mi smo saucesnici i snosimo odgovornost. Dovoljno je da imamo osnovanu sumnju a onda to sluzba preuzima i sve ide kako se kaze diskretno.
    Oni detlajno ispitaju slucaj. Uglavnom ova zena je to prijavila i rekla direktorici vrtica. Sluzba je dosla sutra i ispitivali su djevojcicu. Ja ne znam sta su oni stepfather rekli ali sigurno je imao razloga da dobro razmisli i da se zapita sta to radi. Ona nije oduzeta ali sluzba njega ima u vidu. Ja sam ga poznavala i znala da cojvek nije bas cist/da se trapavo ponasao i cudno na trenutke. To naravno nije razlog da se covjek okrivi ali na sluzbi je da utvrdi stvari a nase da prijavimo.

  9. 26 September 2014 at 11:59 pm

    Zanimljivo je i pitanje da li je u prošlosti (npr pre 100, 200 godina) posvećivanja pažnje deci bilo više ili manje

    • 27 September 2014 at 7:53 am

      Svakako. Zanimljiva knjiga o mijenjanju našeg stava o djeci i uopšte njihovog položaja je “Dijete i kultura”, Igor Semjonovič Kon. Sigurno se i bez knjige, uz pomoć neke babe i dede, može primjetiti da se na djecu nije nešto posebno gledalo. Mislim da mi imamo tu nesreću da živimo u drugoj krajnost – kad se na djecu gleda kao nešto posebno do te mjere da je to na njihovu štetu.