Dara, snebivljiva aždaja

Većina mama, pa i moja, slabo pominjana na blogu (čita ga, šta ću), je na pohvale sopstvenog djeteta, tj. mene, reagovala uglavnom ućutkujući izvor pohvale. Smatrala je, kao i većina drugih roditelja sa ovog podneblja, da nije dobro da nejake dječije uši čuju nešto dobro o sebi iz drugih usta, valjda da se ne umisle, okuraže ili ne daj Bože, obezobraze.

I godinama je to trajalo tako. Neko krene da me hvali – a oni bi kroz smijeh dodavala – “Ma ne valja ona ništa.”

Dobijem peticu ili položim ispit – “A kad je sledeći?”

Ponekad i ja sama sebi hoću da dam kredit i zaslugu pa čujem – “Ćut’, dobro je.”

A na kraju se svaka ta rečenica završavala sa onim – “Pu, pu.” (Ne bud’ uroka.)

Da ne bude zabune, nije moja mati zatucana ženturača. A ne. Žena je to (poprilično) modernih shvatanja ali opet je način vaspitanja u mnogočemu bio izrazito balkanski. Zahvaljujući tome shvatila sam da na pohvalu reagujem stidom ili osjećajem da nisam dovoljno uradila ili da mogu bolje. Pričala sam sa mamom par puta o ovom i naravno, sve se svodi na to da je kod nas jednostavno – tako.

Ima ekstrema, ali prosjek se svodi na to da trebamo biti skromni kad nas hvale, da se pravimo malo ludi i da naposlijetku, umanjujemo svoje zasluge. Nakon godina glume, jer kad smo djeca, nije nam jasno zašto se lažemo (kad smo sjajni, zar ne!? :D) jednostavno počnemo vjerovati u to.

Počnemo vjerovati da nismo dovoljni dobri, da smo mogli bolje iako smo dali sve od sebe, a pohvale nam djeluju neiskrene i često nedovoljne.

Postoji i druga krajnost, druga strana medalje, preuveličavanje svojih uspjeha i zasluga ali o tom se toliko pisalo i lako je uočljivo. Snebivanje usljed pohvale je mene lično zaintrigiralo pa otud i ovaj moj monolog. Stvar olakšava što znam da sam primjetila i kod drugih slične reakcije. Rijetko kad smo jednostavno sretni kad nas pohvale nakon uloženog truda. Zašto bi bilo čudno da smo nekom super?

Za početak ću da glumim da vam vjerujem kad mi nešto pozitivno kažete u vezi mog pisanja, rada, mene lično. Kasnije ću valjda stvarno početi u to da vjerujem. Nije da se ne volim, ali mi je stvarno teško povjerovati u mnogo lijepih riječi. Obećavam da ću vježbati.

p.s. Ovaj post je bio inspirisan vašim porukama. U zadnje vrijeme ih dobijam mnogo u inboks i mislila sam ih podijeliti ali ta snebivljiva aždaja mi ne da. Za nekih pola godine ćemo se valjda dogovoriti.

008

 

12 Comments

  1. 1 July 2015 at 7:51 pm

    Priča mog života.
    Valjda naučimo vremenom 😉

    • 1 July 2015 at 10:03 pm

      Znam ja svoje sapatnike 🙂

  2. 1 July 2015 at 8:51 pm

    Šaljem ovaj tekst drugarici koja je iz iste, ali i malo tužne priče. Hvala ti.

  3. 1 July 2015 at 11:10 pm

    Za sve svoje uspjehe sam dobila pohvalu ali prije toga i bodrenje i veliku podrsku bilo da je u pitanju mali nastup sa folklorom, neki stepen zavrsenog engleskog ili jednostavno o dobra ocjena. I puno znaci. Isto tako kad nesto ne odradim sjajno nisu ’’kudili’’ 😀 vec idemo ponovo i bice bolje. Pozitivnim reakcijama vjerujem, i pohvalama, jer mislim da su danas ljudi jako skrti na emocijama, simpatijama, skloni smo osudjivanju, predrasudima i postajemo jako nezadovoljan i tuzan narod i ako te neko pohvali u danasnje vrijeme znaci puno, znaci da ima smisla 😉

  4. Rebeka
    2 July 2015 at 12:38 am

    Na nasim prostorima kao da je cesci slucaj da se svi kritikuju umjesto da se nekad neko pohvali za nesto dobro sto je uradio. Ali iskreno.
    Ne moram biti u pravu oko ovoga ako neko misli drugacije u redu je.
    Saljemo ti jednu izvrnutu tortu da ide uz snebljivu azdaju.

  5. 2 July 2015 at 12:11 pm

    Draga moja aždajice,
    ja sam dobro što i tebi i tvojim aždajićima želim.
    Aždaja Jelena

    • 3 July 2015 at 12:35 am

      😀 😀 😀

  6. 2 July 2015 at 12:55 pm

    Hahaha, ja uopće ne znam primit pohvalu, sva se izbezumim i sve mi bude šok! 🙂 Kao što kažeš, uvijek misliš da treba više i bolje! Ne sjećam se koliko je to vezano za pohvale tijekom djetinjstva, ali se jasno sjećam, recimo, da su se svi moji ‘školski’ uspjesi podrazumijevali jer sam ‘pametna’ i ‘jako lako učim’! E to mi je oduvijek dizalo živac! Kao da se nikad nisam morala truditi oko ničega, a jesam! Zato se nekako trudim svom djetetu pohvaliti trud, a ne mu govoriti da je pametan! Od te riječi mi alergija lagano! 😉

    • 3 July 2015 at 12:35 am

      Da, da. To je ta boljka! 😀

  7. 2 July 2015 at 10:51 pm

    Ja sam mislila da samo ja vučem ovakve “teške traume”.
    U poslednje vreme čujem/čitam da i nije tako retko bilo ovakvo ophođenje roditelja, pa sam u čudu.
    Pozitivna strana svega je što sam vrlo samokritična.
    Negativna strana svega je što sam vrlo samokritična. 🙂

  8. 3 July 2015 at 12:27 am

    Hvala tebi, draga Negoslava. Nadam se da neće potrajati ta priča.

  9. 3 July 2015 at 12:30 am

    Ovo kod mene je kao kod Kineza, čini mi se 😀 samo prilagođeno našem podneblju. I da, pozitivna i negativna strana je ista 😀