Da li svoju djecu volimo jednako?

Ovo pitanje mi se provlači (imam puno stvari u glavi, pa se moraju provlačiti jedna pored druge) kako se bliži porođaj. Interesantno da u kojem god društvu se načne ova tema, svi reaguju. Trudnice koje veće imaju djecu pokazuju istu bojazan kao i ja sama, a mame sa više djece najčešće kategorično tvrde da je kod njih demokratija na snazi – svi jednaki, svi dobijaju isto ljubavi i pažnje. Pustila bih ja da me umire te kategorične mame, lakše bi mi bilo, dok nisam neki dan čula šta o porodičnoj klimi u kojoj su odrastali imaju reći oni koji imaju braću i sestre  – nepotizam, mito i korupcija 🙂

Scena otprilike ide ovako:

Žensko je društvo. Sve smo različitih životnih dobi. Tu smo kod bake, tetka, mama, gosti. Bilo nas je skoro desetak. Ne znam kako dođosmo do toga, ali ovu  temu  načeh, valjda nesvjesno,  opaskom da je nemoguće svu svoju djecu voljeti jednako. Moja baka se prva oglasi:

Bogam’ ja sam njih dvije voljela jednako. I sad je tako. , misleći na moju mamu i tetku.

Tetka gleda preda sebe, tukući muve po stolu.

Mama (starija), sa osmjehom odmah ubacuje:

Naravno. Kakva razlika.

Tetka ćuti.

Gošća, žena od nekih 60ak godina, koja isto ima dvije kćerke presječe kazavši:

Izvinite ali nije tako. Ima razlike, kako nema.

Tetka i dalje mlaca i ćuti.

Starija kćerka od te žene koja je bila tu pokuša da malo ublaži iznenadni obrt situacije:

Pa jeste. Nije da ste vi nas voljeli manje ali se osjeti razlika. Kad sjednemo za sto tata uvijek pita sestru “‘ćeri ‘oćeš salate, je l’ možeš dohvatiti”, a mama je uvijek nekako meni više bila privržena. Volimo se mi…ali razlika postoji.

Baba onda popusti potpuno, okrećući priču za 180 stepeni.

Ma da…Ova (pokazujući na moju mamu) je bila uvijek bolešljiva a i prva je bila. Sve njoj. A ova (pokazjujući na tetku) bila ratoborna, zdrava nismo ni znali da je tu.

Tetka mlacnu neku muvetinu na po’ stola.

Mama tu nešto dobaci u stilu kako  tetka nije ispaštala zbog toga ali baba se ne dade smesti pa još nastavi:

Isto ti je kao i sa prvim unučetom (pokazjući na mene). Džaba sve. Dođoše i ono dvoje (tetkina djeca), volim ja i njih, nije da ih ne volim (Bože sačuvaj!) ali prvo je prvo., zaključi baba napokon a ja skontah da je i bolje jer je došlo do manjka muva u okolini.

Da bude jasno. Ja sam jedinica, a i prvo unuče. Privilegovana od rođenja. Ne znam na šta bi moj život ličio da imam brata ili sestru. Bilo kako bilo, znam da mi je čekajući porođaj opet na prvom mjestu Bebo – kako ću biti bez njega par dana, kako će on prihvatiti bebicu, da li ću se moći njemu posvetiti kao prije. Bebice ni u priči. Drugačije je bilo sa njim.

Kad smo njega čekali, samo smo o njemu pričali.

Sad ćete vi reći, pa normalno, prvo je dijete. E tu vas čekam! 🙂 Ako je to normalno, normalno je da i postoji razlika. Ne znam tačno imenovati tu razliku, pogotovo što sam jedinica, ali gledajući svijet oko sebe, ona neminovno postoji.

Baš me zanima kako je kod vas bilo…

p.s. Ova priča nastade iz stvarnog razmišljanja i preklapanja nekoliko situacija. Jedna od njih je dekica za bepče. Naime, prije Bebinog rođenja, isplela sam mu dvije dekice, jednu vunenu i jednu končanu. Pored toga, posvetila sam se i ukrašavanju njegove sobe, a dobio je i hrpu drugih pletenih stvari.  Bepče vjerovatno ne bi dobilo nijednu da to nisam vidjela od kume. Bebo ide u vrtić, nije da nemam vremena. Jednostavno ni pomislila nisam da je ispletem. Tad sam shvatila da sam počela praviti razliku odmah u startu, prije rođenja drugog djeteta. Sad ispravljam ovu početničku grešku 🙂 Dohvatila sam se igle i konca. Ona će dobiti i dekicu i svoje igračke, a kasnije ćemo vidjeti šta će biti.

slika iz života :D

20 Comments

  1. 14 August 2014 at 9:21 am

    A ja baš kontam šta pleteš kad sam vidjela fotku na FB 😀

    Ja ne znam da li je kod mene bilo razlike iz bratovog ugla, 7 godina je mlađi. Ali znam da smo nekako uvijek bili podijeljeni po principu – mama i brat a tata i ja. Čisto po razumijevanju, senzibilitetu i sl. I nekako se njemu mlađem puno više puštalo 😀

    • 14 August 2014 at 9:24 am

      Dekicu za seku :)))

      Nas su učili da ako je razlika među djecu veća od 6 godina, da je onda psihološki, starije dijete jedinac/jedinka. Mlađem je posao olakšan ali poenta je da ima razlike nego kad je razlika manja…bar tako kažu ovi što puno rade sa djecom. A što se podjele tiče, mi smo je već napravili :/ ne znam da li je to fer ali izgleda to tako jednostavno ide. Bebo je moj 🙂 a seka će biti tatina.

  2. 14 August 2014 at 9:38 am

    U suštini ih volim jednako, mada ima dana, situacija i momenata kada bih jedno uzela u krilo a drugo baš i ne. Iskreno. Naravno, ti besovi brzo prođu, pa se uloge zamene, pa tako u krug… Znam roditelje koji favorizuju određeno dete, jer je dobro u školi, dobro u fudbalu, tiho.., a i sama sam se uverila na primeru rođenog brata mlađeg 7 godina…

    A to što ti se ne rade određene stvari sa drugim detetom u odnosu na prvo – krečenje, pletenje, pisanje radosnice, skupljanje fotografija, nepotrebna pažnje i briga – to je sve stvar sazrevanja kao majke i nema veze s ljubavi. Tako bar ja mislim.
    Šta ćeš biti: svekrva po drugi put ili tašta?

    • 14 August 2014 at 9:47 am

      Vidiš kako ti to fino objasniš…a šta veliš, je li to tebi ide spontano ili se moraš podsjećatii na to? Meni ili su hormoni pomutili mozak ili je to zato što sam jedinica…pa se stalno nešto mislim da će seka da ispašta.
      Jelo, menščini da ću ja vazda biti svekrva :))) Seka je u pitanju.

      • 14 August 2014 at 10:09 am

        Ova tvoja kombinacija je manje bolna (kada je deljenje/množenje ljubavi u pitanju). Predpostavka je da ćete je razmaziti više no njega, ali mlađe muško se ipak više mazi nego mlađe žensko. Samo iz jednog razloga: Ovo (moje) mlađe muško je maženo i od strane seke, koja – kao ženska duša, ipak ima više emocije nego da je muško…
        Takođe, devojčice su mnogo zrelije od dečaka (neš verovati koliko!), tako da njima nije ni potrebno toliko uvlačenja potkošulje i ostalih primitivnih pomagala… Valjda ih zato i stavimo na drugo mesto… Podsetim se ja na to, u pravu si, pa mojoj Ici sve nadomestim, na način koji ona izabere…
        Znači pakujem roza poklone… 🙂 E, neka vala i ti budeš tašta! 😀

      • 14 August 2014 at 10:12 am

        Hahahhaha! 😀 😀 😀 Ima da mi onaj paket što pakuješ lično doneseš! Da znaš! 🙂 Moramo uživo ovo sve da pretresemo.

      • 14 August 2014 at 10:17 am

        Nije isključeno 🙂

  3. Štreberka
    14 August 2014 at 10:07 am

    Ja ih volim oboje najviše na svijetu. Zaista ne znam kako bih to drugačije mogla opisati. Kad sam Juniora, mrvu jednu, donijela iz porodilišta, Princeza je imala već 6 godina.
    E sad iz mog iskustva nije to svar ljubavi nego vremena i prethodnog iskustva. U prvoj trudnoći sam znala koja sam nedelja i šta se u kojoj nedelji trudnoće dešava, kad rastu trepavice, noktići, kad stavlja prstić usta i sve ostale misterije trudnoće. U drugoj trudnoći već nisam bila toliko upućena na brojanje sedmica jer imala sam Princezu i vrijeme koje sam provodila sa njom, dakle imala sam manje vremena za sebe i svoju trudnoću. Druga trudnoća se pred kraj malo iskomplikovala. Povišen pritisak, uz rano uočeno starenje posteljice i toliko sam se brinula da sve iznesem do kraja i kako treba da sam ponekad bila luda od brige. Po tome pamtim drugu trudnoću.
    I došao nam je i Junior. Drugo dijete. Iskreno njegova prva godina mi je mnogo brže prošla nego Princezina. Valjda više obaveza, a vremena isto. Ja to gledam ovako. Isto vremena a dvoje djece. Treba to sve rasporediti. I sad, roditelji se najčešće sjećaju prvog djeteta i svega što je prvenče uradilo jer su upućeni samo na njega, a već kod drugog djeteta ne mogu nikako biti upućeni samo na njega….vrijeme brže prolazi i manje pamte, a činjenica je i da su neke stvari već “preživjeli” sa prvenčetom. Evo ja naprimjer, kad je Princeza napravila prvi korak to je bilo oduševljenje. Znala sam čini mi se minut kad se to desilo sa svim detaljima. Kad je Junior napravio prve korake bila sam srećna, ali zaista nisam toliko pamtila detalje.
    Eto, to je moje iskustvo.

    • 14 August 2014 at 10:14 am

      Joj, žene, samo da znate, dolaziću da čitam ove komentare kad se porodim 🙂 hvala na razumu, Štreberko 🙂

  4. crnogorka
    14 August 2014 at 11:39 am

    uf, mi cekamo drugog batu, tako da sad ne znam kako ce to izgledati. dok sam mislila da moze biti seka, bila sam uvjerena da ce biti favorizovana u odnosu na brata 🙂
    a sad me samo brine da li ce biti nespavalica kao brat, ili ne. prvu godinu sam zapamtila iskljucivo po nespavanju, pa sam bila poprilican izvor nervoze i negativne energije i to je uticalo na sve oko mene. da jos dodam da nisam imala pojma o djeci, pomoci isto niotkuda, samo osjecaj neuspjeha i bespomocnosti i hronicnog umora.
    u tom smislu cini mi se da ce drugo dijete, bar se nadam, imati priliku da vidi moju bolju stranu od samog pocetka (sad imamo pomoc, a jos ako bude spavao…). U sustini, nadam se da cu biti bolji i smireniji roditelj, i da ce se to odraziti i na beba i moj odnos sa njim, jer mnogo pozitivnih stvari koje ljudi prozive sa prvim djetetom ja sam propustila zbog neiskustva i hronicnog umora. Pocela sam zaista uzivati u njemu tek kad je prestao biti beba i postao mali djecak. Sad se nadam da cu imati priliku da prestanem da se plasim beba 🙂

    • 15 August 2014 at 4:55 am

      Pa čestitam! 🙂 Sigurno ti nije bilo lako bez pomoći. To je tek posebna priča. Meni se čini da se ti njih ne plašiš 🙂 čim je drugo na putu. Sretno!

  5. 14 August 2014 at 1:44 pm

    Isto ih volim, dobijaju različitu vrstu i različitu količinu pažnje, zato što imaju različite potrebe i različite su ličnosti. Tri komada mala. Osjećaj kad se rodi drugo dijete — kao da se ponovo prvo rodilo, meni je već bio uvježban majčinski instinkt, za razliku od prvog puta.

    Kad prije napisa novi post? 🙂

    • 15 August 2014 at 4:56 am

      Uh, tri komada! Bogami, tu treba dobra organizacija…mene već sad frka hvata ali kontam u hodu da isprobavam taktike i strategije 🙂

      Pa ja imam samo jedno 🙂 Imam vremena.

  6. Rebeka
    14 August 2014 at 2:09 pm

    bas je slatko to sto si isplela. ivinjavam se na potencijalnim spelling mistakes, jer kucam jednom rukom, posto dojim. odlicna ti je prica, a posebno volim humor sa muvama.
    hoce li biti djevojcica?

  7. Rebeka
    14 August 2014 at 2:13 pm

    nisam citala ove prve komentare, vidim djevojcica!

    • 15 August 2014 at 4:57 am

      🙂

  8. 15 August 2014 at 2:14 am

    Jao, jao! Gde me nađe!
    Ljupkam tako ja mog mezimca, i pitam se kako je moguće voleti dvoje dece u isto vreme, ovolikom ljubavlju! Troje? Ma nema panse! 🙂
    Moj dragi i ja smo jedinci pa i nismo neki materijal za iskusna prevazilaženja tih problema.
    A ja jedva čekam da vidim kako je to kada se ljubav duplira.
    Neću je mećati na tas da merim koja je jača, ali je sigurno da ću (kao i većina roditelja) dati sve od sebe da je osećaju na isti način i istom snagom.
    Bravo za pletenje i pripreme! Ja sam tako sebi obećala da ću sve opet isto. Držite me za reč!

    • 15 August 2014 at 4:59 am

      Haha! Gdje te nađe – pa tamo gdje i sebe 🙂 i mi smo oboje jedinci. Baš smo pričali kako li ćemo učiti našu djecu da dijele stvari i ponašaju se jedno prema drugom kad nas dvoje nismo prošli kroz to.
      Ajd’ javi kad ti dođeš u tu fazu 🙂
      Hvala i držim te za riječ!

  9. Rebeka
    18 September 2014 at 2:30 am

    evo zasto se desi da manje paznje podvetimo drugom djetetu