Da li otpisujete ili pišete?

Scena 1

Neki dan u pošti čovjek stoji pored mene. Srednjovječan, neupadljiv, došao da obavi nešto. Čekamo u redu, ja sam prva on pored mene. Zazvoni mu telefon “hajde svi da pevaaaamo veselo, čije je srcee crveno i belo…”, javlja se:

– Da.-

S druge strane se čuje neki ženski glas u fast forward modu.

-Rek’o sam da  sam zaboravio. – reče kao da već stoti put objašnjava jedno te isto.

Premotava ona, premotava. Čuje se piskav, nerazumljiv govor koji nema namjeru da stane.

– E, nemoj ti galamit’ na mene. Jesi čula?- reče on kao da je kafu poručio i pogledom dalekovidog koji nema naočare, lagano odmaknu mobilni i nacilja dugme za prekidanje.

Nastavili smo stajati. Telefon više nije zvonio.

Scena 2

Iako se dogodila prije prve scene, ostavila je manji utisak na mene.

U tom istom nekom “redu” koji se protezao duž šaltera, djevojče od godina koje nisam mogla procjeniti jer danas većina ženskih bića želi da izgleda kao da im je 25 bez obzira da li imaju 10 godina više ili manje, me upita:

-Izvinite, da li se ovdje piše adresa onog ko prima?-pokazujući na poleđinu neke roze koverte.

– Da.- reče ja uz osmjeh više zbog sreće što šalje nekom pismo, nego nesreće što ne zna kako se to radi.

Sjetila sam se tad svoje učiteljice koja je jednom desetak minuta časa posvetila adresiranju pisama, što je bilo dovoljno da zapamtim za cijeli život. Sjetila sam se i svojih drugarica “po peru” sa kojima se dopisivala i prije i tokom rata kad su pisma putovala dugo, dugo. Sjetila sam se i brda čestitki koje sam slala za praznike i sreće kad sam ih dobijala.

U prvom slučaju, jedna osoba je tako lako, pritiskom dugmeta otpisala drugu. Nebitan je razlog.

U drugom, jedna osoba je napravila ogroman trud da bi pisala drugoj, možda i nepoznatoj, ko zna. Koliko danas curica šalje roze koverte? Sigurno malo. Mnogo manje nego što lako i brzo pritisne dugme, skine sa liste, blokira. Dvije suprotne scene, slike nas nekad i sad. Bilo mi je interensantno što bi možda prije srednjovječni čovjek (vjerovatno i gospođa mu) mogao nešto naučiti od ove curice koja ne zna adresirati pismo, nego ona od njega.

Sve što nam je dostupno, ne mora značiti da ne vrijedi. Mi smo se samo navikli na to. Neke ljude treba otpisati, slažem se. Pitanje je samo kako i zbog čega. Duboko vjerujem da mnogi nisu “za bacanje”.  Razmislite malo prije nego što nekog otpišete. Da se morate malo više potruditi da sa nekom komunicirate, da npr. čekate pismo, ne biste tako olako prelazili preko ljudi, raskidali i gradili odnose. Danas nam se ljudi javljaju u realnom vremenu  i kad trebaju i kad ne trebaju, samo zato što mogu. Dostupnost nam uporno pokazuje drugo lice. Ono gore. Izgleda da smo mi ljudi, što bi moja baba znala reći, prava stoka. Naučimo nešto samo ako moramo uložiti trud. Čim je nešto lako, ne valja.

Prijetelji, partner, šef, podređeni, sve na dugme, a dugmeta nigdje u glavi. Nema brisanja kasnije. Probajte, to se bar može, usporiti i ne ići na prvu… ili u krajnjem slučaju, pošaljite pismo 🙂

Pisma 249

p.s.

Pisala sam koliko mi znače pisma, čestitke i razglednice koje stignu poštom (jednom sam zbog te svoje osobine dobila razglednicu od prijateljice koja živi 500m od metara od mene 🙂 ) i znam da ko god mi je slao nešto, da se morao poruditi. Nije to proslijeđeni sms za Božić, nije to tagovanje na buketu cvijeća za 8.mart, to je nečijih pola sata (ili više)  truda, nečije čekanje u redu. Kad to uradite, sigurno znate da vam taj neko nešto znači.

Budite retro, pošaljite pismo 🙂

 

 

 

2 Comments

  1. 15 August 2014 at 11:01 pm

    A još kada ti iz inostranstva dođe muzička čestitka, kakvih kod nas u to vreme nije bilo. Radosti nikad kraja. Pa je čuvaš godinama, štediš joj tonove u želji da potraje i željno isčekuješ rođake iz inostranstva, da se još koji put oglase.

  2. 16 August 2014 at 1:46 pm

    Draga Negoslava, pa vi kao da ste kod nas zavirili 🙂 Moj muž još uvijek čuva (porodični poremećaj, šta li :))) ) jednu takvu čestitku. Mislim da je čak iz Amerike stigla…sjećam se da smo se oduševljavali kako nakon toliko godina, dobio ju je kad je bio mali, još uvijek radi.