Da li je moguće željeti promjenu u društvu a ne biti politički aktivan?

Stvarno. Da li je tako? Da li je moguće uviđati greške sistema i ostati samo tamo, na sigurnom, u svom ćošetu upirući prstom?

Kako god razmislim, evo, naprimjer, i pisanje bloga u najbanalnijem ali vrlo slikovitom primjeru kao što je Slučaj “ljulja” je neka vrsta političkog aktivizma. Ako ćemo svesti ili uzdignuti stvari na najopštiji nivo – bilo kakvo djelovanje u okviru lokalne zajednice je politički aktivizam.

Naravno, to je minimalni aktivizam koji neće donijeti promjenu osim ako nemate više istomišljenika i istomišljenica koji bi dali snagu vašem uvjerenju i ideji. I tu onda dolazim(o) pred zid – politička stranka. Jer šta je drugo politička stranka nego to, najgrublje rečeno, istomišljenici koji hoće promjene?

U zadnje vrijeme, tj. kako se lagano zahuktava predizborna priča, sve me više kopka misao zašto nisam u političkoj stranci. Slušam ih, gledam ih, stidim se i crvenim. Ništa gora ne bih bila od njih. Bolja čak. Ali mi smo odabrali ove ljude, uglavnom priškolovane, prišlepane i neotesane. Ono malo inteligencije što se skupila po ćoškovima politike gleda da prođe što bezbolnije jer su očigledno odustali od ideala, a o akciji da ne pričamo. Ima ih koji su potpuno odustali pa laju i reže rezignirani i izolovani. Opet bačena energija.

I onda, gledajući to sve – pitam se zašto ne krenem od sebe? Zašto ja nešto ne učinim kad bih toliko stvari drugačije? Bar ovdje nije teško izgledati pametan.

Sviđa mi se biti na sigurnom, neutralnom tlu moje tastature, svakodnevnice, dok kotrlja kako kotrlja.

Pretpostavljam i da mi se previše  sviđa ideja slobode. Ona mi daje prostor da nesmetano budem kritična bez osjećaja pripadnosti ikom.

Opet, kakva koristi od dobrog osjećaja nakon argumentovane kritike kad od nje nikakve vajde? Ipak, birajući slobodu takve vrste, zar ne biram odricanje odgovornosti?A to je baš ono što mi najviše smeta kod političara – odbacivanje odgovornosti. Lelujanje na vjetru. Dakle, po tom pitanju, nisam ništa bolja od njih.

Dalje, ako hoću promjenu u sistemu, moram sistemski djelovati a to priznaćete, neću moći bez grupe istomišljenika.  I sad, kad bih i prevagnula, kad bih odlučila da “prodam dušu đavolu” i upustim se u tu igranku, jer ja to sigurno ne bih radila samo članstva radi, već bih stvarno htjela da radim, kome pokloniti povjerenje? Koja to stranka nije ogrezla u jagnjetinu i nečast? I kako to da provjerim?  Najmasovnije su sigurno najokorjelije. Statuti mnogih stranaka liče jedni na druge…ili su isti…ili na kraju, uopšte nisu bitni. Ljudi su ti koji mijenjaju i načela i uvjerenja. Statuti su nepromjenjeni. Ljudi mijenjaju svoja načela i koalicije u  zavisnosti od ličnih interesa.

Ne vidim izlaz osim da osnujem svoju stranku a za to trenutno nemam energije, da se ne lažemo.

Zaključak je, polazeći samo od sopstvenog razmišljanja  kao referentnog sistema da promjene neće biti, osim na gore.  Uz najveći mogući optimizam – crno nam se piše. Prva ja ne znam šta bih, ne znam kud bih i odlučujem da zbog tog stojim u mjestu dok drugi, po tom mom istom mišljenju, ne zaslužuju da budu tamo gdje jesu. Ti drugi me presreću blindiranim vozilima pod pratnjom plaćenim od mojih para, bezobrazno presjecajući (loš) put. Ti drugi su na pijedestalu skovanom od privatnih veza i usluga, gaze narod i ruše državu nastalu u krvi.

Zbog toga, što biram “slobodu”, što ništa ne radim, nisam bolja od njih. Možda sam čak i gora jer sam toga svjesna. Zbog toga što znam još mnoge poput mene, zaključujem da smo zaslužili ovo sve. Bitno je da nismo u stranci i da mislimo da su nam zbog tog ruke čiste. Kakve budale.

politician-promise-paper

11 Comments

  1. Rebeka
    11 August 2014 at 2:44 am

    Posto ja imam ADHD, vec trcim da komentarisem samo sto sam procitala naslov a nemam strpljenja da citam cijeli clanak ( ali procitacu), odmah sam rekla u sebi naravno da je moguce.
    Tvoji postovi odrzavaju moju vezu sa Banja Lukom, nasim svjetom i drusvom tamo. Veselim se svakom novom postu.

    • 11 August 2014 at 9:17 am

      Hvala, Rebeka! Baš me zanima šta ćeš reći kad pročitaš post 🙂

  2. 11 August 2014 at 8:49 am

    Naravno da je moguće ŽELETI (možda si htela reći “učiniti”?), s tim što političari narodu ispunjavaju želje samo i jedino – iz lične koristi. Zato – dok se dete predsednika i direktora direkcije za ovo i ono… ne bude izgrebalo na banjalučkim i svim ostalim ljuljama – građani će se nakucati tastature tražeći ono što im pripada.

    Ja sam 14 godina u državnoj fimi, veruj mi – SVE mi je jasno… Na veliku, moju žalost.

    • 11 August 2014 at 9:18 am

      Baš sam razmišljala da li sam upotrebila dobru riječ. Velika je razlika, u pravu si, između željenja i činjenja, ali kod mene su te dvije riječi skoro izjednačene pa je zato i ostavih. Ipak je ovo potpuno sasvim lična tema…ista priča i kod mene.

  3. Danijela The UMGF
    11 August 2014 at 9:18 am

    OK ovo je freaky. Kao oda si iz moje glave pisala. Citam jutros i ne vjerujem. Ne prodje dan cini mi se, narocito sad pred izbore, da se ne zapitam isto ovo…odlican tekst!

    • 11 August 2014 at 9:19 am

      Haha! Smijem se zbog tog “istog”. Još mi se par prijateljica javilo sa istim komentarom. Bez zeze, ne znam šta čekamo?

  4. boro
    11 August 2014 at 1:35 pm

    edukacija je najbezbolniji nacin mijenjanja svijesti.

    http://berlin.piratenpartei.de/

  5. Ze
    11 August 2014 at 2:08 pm

    Vidjeh sa prozora da majstori popravljaju ljulju(e) na dječijem igralištu, pa siđem da ih zamolim, kad su već tu, da preprave jednu od ljulji (jedna strana lanca joj je duža od druge, pa zanosi :)). Uz put vidim majstora koji piša pod komšijinim balkonom, a svima nama pod prozorom, uz to isto igralište.
    Rekoše mi, uz sprdnju, da će vidjeti i da ću možda morati da čekam sledeće izbore i da se ne sikiram previše zbog ljulje.

    PS. Snimila sam i gopodina Pišonju, obe im face i naziv firme.
    Nadam se da mi ništa od toga neće trebati. Ali cijelo prijepodne razmišljam upravo o ovome o čemu si Daro pisala.

    • 11 August 2014 at 2:15 pm

      Ne znam da li mi je drago zbog tvog napora (nisam ironična, ozbiljno govorim) što si im se obratila, uslikala i to povezala sa ovim što govorim, ili mi je još mučnije jer je to samo još jedna potvrda kaljuge u kojoj živimo. Ne znam šta bih ti rekla, ali ovakve stvari definitvno trebaju u javnost i treba se pričati o njima. Nažalost, majste samo slušaju naređenja, kao i mnogi, jer hrane porodice a došli su tu (bar neki) preko nekog…neko bi i mogao reći nisu krivi. Ali, majku mu, nivo osnovne kulture ne možemo zadržati…

  6. 21 September 2016 at 4:20 pm

    Sve, sve, ali ja navijam za dan kad budes imala vremena i volje da se upustis u sve to, evo ja cu da budem i vozac i tjelohranitelj i savjetnik i sta god ti treba 🙂

    • 27 September 2016 at 5:39 pm

      :*