Crna hronika ili hronična neodgovornost?

Ovih dana je u bicklističkim krugovima u Banjaluci aktuelna priča o stradanju bicikliste kojeg je udario bus u centru grada. Događaj koji je nebiciklistima učvrstio stav da je dobro što ne voze bicikl jer je to opasno, a onima koji voze bicikl i u saobraćaju zbog toga imaju nedefinisan status, još dosulo soli na ranu. Ne bih sad da raskopavam napaćena biciklistička srca  već samo da malo obrnem perspektivu.

Ko su sve ljudi na biciklima?

Krenuću hronološki posmatrajući promjenu, ako tako mogu reći, strukture biciklističke populacije.

  • Stari obraćali pažnju na to ili ne, nemoguće je da u gradu ne sretnete dedu ili baku koji lagano klize na svojim biciklima (koji su približno istih godina kao i oni sami);
  • alkoholisani koliko god bilo neugodno za reći i vidjeti i ovo je dio biciklističke populacije.  Mnogo puta ste morali vidjeti nekog pijanog na biciklu. Bilo da je u pitanju neko ko je još uvijek u stanju da lelujavo i nesigurno vozi bicikl ili neko ko bicikl koristi kao pomagalo da se ne sruši;
  • radnici – kad kažem radnici, onda ovdje mislim na onu kategoriju biciklista koji se prehranjuju koristeći bicikl, najčešće modifikovan, custom made, za skupljanje sekundarnih sirovina ili za prevoz na pijaci;
  • rekreativci/sportisti – biciklisti pod punom opremom, koji se u gradu viđaju samo u prolazu, kad odrade svoju rutu;
  • tinejdžerske grupe – u gradu se daju vidjeti dvije grupe mladih koji bi se mogli svrstati u ovu kategoriju: one koji na Trgu izvode vratolomije i po mene doprinose raznolikosti i one koji na glavnoj cesti voze u grupama, bez ruku, potpuno neodgovorno.
  • djeca – sve je više djece na ulicama Banjaluke koja se vozikaju ili koriste bicikl kao prevozno sredstvo do treninga, škole i sl.
  • ljubitelji bicikla – malo nezgrapno i slobodno formulisana kategorija koja na engleskom jeziku bolju zvuči – bike commuters. To su oni ljudi koji bicikl uglavnom koriste kao prevozno sredstvo, do posla i nazad, svakodnevno.

Ove kategorije sam navela da bi postalo jasnije ko sve vozi bicikl.

Zašto?

Jer uglavnom samo oni koji svakodnevno i savjesno koriste bicikl shvataju značaj VIDLJIVOSTI u saobraćaju i POŠTOVANJA saobraćajnih pravila.  Nažalost, ogroman je broj ovakvih biciklista fantoma (bez obzira kojoj od ovih grupa pripada, mada se neke stvari intuitivno nameću), potpuno nevidljivih, u tamnoj odjeći koji se samo pojavljuju ispred automobila. Oni, prije ili kasnije, postanu dio crne statistike.

Jasno je šta uraditi da vam se to ne bi desilo ili bar smanjilo vjerovatnoću da će se desiti.

U tekstu Kako sačuvati roditelje biciklista od odlaska na pazar sam pisala kako sve postati vidljiv i vidljiviji u saobraćaju. Ne zato što to zakon propisuje već zato što će vam vidljivost u saobraćaju spasiti glavu. Budite Vegas na biciklu i budite sigurni da će vam se drastično povećati šanse da ostanete čitavi na cesti.

Što se tiče poštovanja saobraćajnih pravila, stvar je vrlo jasna. Ako se krećete u saobraćaju, na cesti i sa autima, ne upadajute u mrtve uglove da vas vozači automobila ne mogu vidjeti i držite odstojanje. Mnogi misle da im je dužnost da pokažu kako su brži od automobila. Ne znam od kud ta potreba, ali previše sam to puta vidjela a bogami i uradila. Nadam se da ste prerasli ovu potrebu. Ako ste nesigurni, imate neispravan bicikl i ne čujete jer imate slušalice na ušima, siđite sa bicikla ili u krajnjem slučaju vozite po trotoaru ako već ne odustajete od ove sulude radnje.

Ovo ne pišem da bih ja ispala pametna jer mi je bicikl pun reflektujućih naljepnica, što ima prednje i zadnje svjetlo, što obavezno nosim reflektujuće trakice. Faca sam i bez ovog teksta 😀 Moja nadgradnja traje godinama i zahvaljujući negativnim iskustvima.  Ja sam isto vozila sa slušalicama na ušima dok me zamalo nije pokupio auto. Znala sam i pokazivati koliko brzo mogu ići i prestizati kolonu. Dok nisam shvatila da mi je ipak draže samo uživati u vožnji i mudrosti koju sam izabrala. Izaberite šta vam je draže. Možda morate učiti na sopstvenom primjeru, kao i ja, a možda vam je draže, ovo ex cathedra, pardon 🙂 ex blog učenje.

Pored želje da mi kolegice  i kolege na biciklima što duže ostanu živi i zdravi, ovaj tekst sam napisala i zbog stalnog (čak i sopstvenog) zapomaganja nad crnom sudbinom biciklista na ulicama Banjaluke.

Da, postoje manijaci za volanom.

Da, postoje i oni koji divljaju na motorima.

I da, takvi mogu lako pokupiti bilo koga a ne samo ljude na biciklima.

Vrijeme je  da i biciklisti pruzmu dio odgovornosti i izađu iz pozicije žrtve.Ako hoće da budu ravnopravni u saobraćaju, neka se tako i ponašaju.

Kad sjedate u auto, palite svjetla. Isto važi za bicikl.

Kad vozite auto, držite rastojanje. Isto važi za bicikl.

Kad vozite auto, vozite ga prilagođenom brzinom. Aposlutno isto.

Ako sve ovo znate i primjenjujete, proširite riječ dalje. Dajte reflektujući prsluk babi ili dedi, kupite bljeskalice i svjetla za dječije bicikle, zavrnite uši svojim tinejdžerima koji voze “bez ruku” po cesti jer niko drugi to neće uraditi umjesto vas.

Crne hronike nisu mjesto gdje bismo trebali biti.