Bubice u glavi – priča o jednom braku

Bio jednom jedan brak. U tom braku, kao u mraku, tumarali su dvoje, čas sudarajući se, čas držeći se za ruke. Od kako su dobili drugo dijete, sve rjeđe su se držali za ruke, jer su ženine ruke držale djecu. Ponekad je muškarac preuzimao jedno dijete pa su onda ponovo muž i žena mogli da se dodiruju.

Previše rijetko za njen ukus.

Nervirala se, nervirao ju je.

Zamjerila mu je što ne učestvuje u dešavanjima jendako srčano kao i ona.

Zamjerila mu je što mu je njegov komoditet preči od potreba djece.

Zamjerila je što mu je cuganje sa drugarima preče od romantične večeri s njom.

Zamjerila mu je što ne razumije da je i njoj neophodno da ponekad ima malo vremena za sebe.

Zamjerila je što ne vidi šta mu sve zamjeri.

„Pusti ženu i njene bubice. Ćuti i čekaj, proćiće je“ – rekao bi naš čovjek. Ponekad je metoda uspijevala. Ipak je žena svoje gore list, i u njenom izdresiranom mozgu postoji floskula koja kaže da je u redu da on leži u kući dok ona sa novorođenčetom u nosiljci ganja golubove, tobogane, po parku sa jednoipogodišnjakom. Da, bude tih perioda kad joj je to ok, jer ona je sretna što može da isprati potrebe svog dječaka iako ima novu bebu. Još ako nekad uspije popiti leteću kafu sa mamama-drugaricama, onda je sve 5!
A onda dođu ti periodi kad se ona umori od rutine, kad se osjeća kao stari Kengurko, onaj „Skače, igra, pleše, cupka, sve to može kengur moj“! Pa i Kengurku se dešavalo da ispadne iz obruča!

Tako i njoj, možda od previše grčića, zubića, virusića… Desi se kvrc u mehanizmu i treba joj mali remont, podmazivanje. I onda ona, prokleto žensko, kako samo žensko zna probleme da izmišlja, traži i pravi, počne mužu da se zamjeri. Nešto zvoca, kao on nije dobar, neće da zabavi bebu dok se ona okupa! A on čak cijelo vrijeme držao bebu!! Pa šta ako je gledao dnevnik preko bebinog ramena, pa šta ako je pojačao, mora da pojača kad ništa ne čuje od plača! Šta hoće ona, kako on da umiri bebu, pa nema on sisu!!! Nek se seli u Švedsku ako hoće, tamo može muž da doji umjesto nje!

Uhh..
Balkanac, razmišlja ona. Kako se desilo da smo takvo društvo?? Kako se desilo da smo još uvijek društvo, gdje je normalno da žena izgara od porodičnih obaveza dok muž može imati društveni život, odmor, razonodu..?

Nekada davno se podrazumijevalo da je supruga sluga svoga muža. Danas se na to gleda kao na nešto što više ne postoji, a pomalo i sa optužbom da su te žene bile glupe ili letargične, radije uživale u sigurnosti koju pruža muž, nego se istrgnule iz „obruča“ i bacile u neisgurne vode samostalnosti. Dakle, same krive.
A ko je kriv što i sad žene trpe nezadovoljstvo? Nezadovoljsvo što nemaju vremena ni da se sjete ko su van svoje uloge majke i supruge, što se podrazumijeva da je njima to dovoljno! Utješno je znati da postoje ta neka mjesta, kao Švedska, gdje su žene bile dovoljno jake, nisu dozvolile ispiranje mozga i izborile se za to da i muževi „doje“. Ovdje, žena se slama, čupa kosu, zvoca, a ne umije ništa da promijeni. Možda je to u ženskim venama, takmičenje sa drugim ženama – ako one to mogu izdržati, mogu i ja! Možda misao – ako počnem da se „bahatim“ i umjesto da zahtijevam vrijeme za sebe, jednostavno ga uzmem, djeca će ispaštati..
Mala supruga shvata da mora sebe da mijenja. Želi više, bolje! Za sebe, a sutra i za svoju kćerku.

N.P.

********

Ovu priču je napisala jedna žena u sklopu Takmičenja za najbolju kratku priču povodom Međunarodnog dana žena 2015.

image-4Objavljujem je na svom blogu u dogovoru s njom jer je jedan uslova konkursa da priča bude objavljenja on line, na blogu ili portalu, a i dobra je. Zar ne?

7 Comments

  1. 6 February 2015 at 10:22 am

    Super je; iskreno, surovo i vrlo istinito. Nažalost. Prepozanala sam se na više mesta. Ali ne odustajem! Pozdrav za N.P. uz poruku – vreme za promene je SAD 🙂

    • 6 February 2015 at 11:08 am

      🙂 Vidjeće tvoju poruku. Možda ti i odgovori.

    • N.P.
      8 February 2015 at 8:59 pm

      Draga Jelena, upravo zato sam i pisala ovu pričicu, jer mislim da se previše žena može prepoznati u njoj. Razgovarajuči sa prijateljicama o ovome, pojavila su se dva komentara koja su mi se jako svidjela:
      1. “Mislim da smo apsolvirali emancipaciju žena. Vrijeme je da se bavimo emancipacijom muškaraca”
      2. “Mislim da je problem u odgoju muškaraca”
      Vrijeme za promjene je odzvonilo, ali nije to lako. Ipak, kamen po kamen – palača..! Moramo da se trudimo.

  2. 6 February 2015 at 12:51 pm

    Одлична прича!
    Морају обоје да се мењају, најпре она да схвати да мора себе променити, а кад се она промени – промениће се и он! Брак је дуготрајан процес заједничког живљења препун трзавица и компромиса. И много је труда потребно да се брак одржи и да буде добар. Тај труд морају уложити обоје!
    Хвала ти што си поделила ову причу са нама 🙂

    • N.P.
      8 February 2015 at 9:05 pm

      Drago mi je da Vam se pričica svidjela.
      Važno je da je postavljena prava dijagnoza bolesti, sad treba samo još da nađemo odgovarajuću terapiju.. Glavno je da nije neizlječivo! 🙂

  3. Rebeka
    9 February 2015 at 7:23 pm

    Ona izreka naseg cojveka ” Pusti zenu i njene bubice, proci ce je” tipican primjer nerazumjevanje zene kao ljudskog bica. To nisu bubice koje eto tako dolaze sa nekim hormonima. To nisu neke promjene raspolozenja i uobrazilje. Zena u takvom braku ispada jedina punoljetna odgovorna osoba. Kao da i ona ne bi voljela sjesti sa istim tim drugovima i drugaricama da malo popije i nasali se. Ali ne moze se. Zato sto kada se postane roditelj postoje obaveze prece od vlastitog provoda koji pada u drugi red. Tu odgovornost treba da snosi i muskarac, dijete je i njegovo i on je punoljetan clan bracne zajednice koji snosi odgovornost. Naravno da ce zena da zvoca i da ima bubice ako svi poslovi podizanja djece i odrzavanja kuce spadaju na nju. Da muz mora sve to da radi sam i on bi isto imao bubice i promjena raspolozenja. Jeste da je ovo umjetnicki izraz, jedna lijepa prica ali odmah se naljutim kad se sjetim balkanskog shvatanja zene. Eto kao one imaju neke bubice eto kao nemaju pametnije stvari u zivotu pa ih trese.

  4. Tanjo
    27 February 2015 at 11:18 am

    Došla vremena da se slavna “Otac-drven kolac” pretvori u “Otac-porodični oslonac” … Ili nešto u tom smislu. Uglavnom zna se šta je komentatorka(ja) željela da kaže… Sve pohvale piscu…