Brzi i Spora – priča o vantjelesnoj oplodnji

Šta nam je to svemir spremio?

Ne, ovo nije priča o nekoj nauci, mada me fizika sve češće fascinira. Nije ni priča o Bogu, o postojećem i nepostojećem, mada u nešto vjerujem samo ne znam objasniti u šta. Ma vjerujem u sebe i u kapacitete kojima raspolažem, u donošenje ispravnih odluka, u poštovanje i učenje, saosjećanje i altruizam koliko god neki tvrdili da ne postoji, ja mislim da postoji.

 

Ovo je samo priča o borbi dvoje ljudi da stvore, po meni, najdragocjeniju stvar koju ljudi mogu stvoriti – bebu.

 

Priča je počela prije možda nešto više od četiri godine, kada smo donijeli odluku da je vrijeme. Znam, neki se i duže bore, ali i naša borba još nije završena. Najednostavnije objašnjenje dinamike čovjeka i mene je da je on Brzi, a ja Spora. Naravno pričamo o grubo dodjeljenim svojstvima, ali tako je, valjda se suprotnosti privlače. Brzi je bio spreman odmah, a Spora je naravno trebala vremena da sve pripremi, kao da se nešto može pripremiti, ali dobro valjda je to u prirodi većine žena (tješim se ja).

Pošto sam odustala od stvaranja idealnih uslova (nizala sam ja zablude za zabludama), krenemo mi redovno na „posao“. Prati, mjeri, broji, zauzmi položaj… kvantitet, kvantitet, kvantitet… Znam da vas je većina došla do zaključka da je „posao“ precjenjena stvar. Nema rezultata. Pri tome, otežavajuća okolnost je ta da sam ja često na putu zbog posla pa ne možemo čak ni stići vidjeti se pošteno, a kamoli bilo šta drugo uraditi, ali dobro. I kao da je taj „svemir“ htio da nam kaže: E, ne može kada vi hoćete već kada ja odlučim!

 

Nakon izvjesnog vremena Brzi primjeti da bi možda trebali mijenjati taktiku. Spora u svom svijetu i dalje stvara idealne uslove i smatra da treba opušteno (i to opušteno je precijenjena stvar). Ipak, Spora se napokon pokreće i slijedi prva posjeta Savjetnicima. Naravno oni svi traže krv, pa prvo dok se izboriš sa terminima, uputnicama, ljudima, papirima i kada napokon stigneš do rezultata i ponovo vidiš Savjetnika, oni ti kažu :

„Ma nije to ništa strašno, samo ćemo malo pogurati.“

Šta znači pogurati? Evo ti ove tablete, njih piješ tad i tad, evo ti i ove, njih piješ onda, pa dođi tog dana, i ovog dana, pa onda onog dana…. Konfuzije su redovna stvar od tada. Najsmješnije je kada te Savjetnik zakaže za folikulometriju koju obavlja svako malo, a njihovi Pomoćnici ti ne daju termine, pa ti onda čitav dan provedeš čekajući da se stvori neko slobodno vrijeme da te napokon prime. A u međuvremenu ti savjetuju da redovno obavljaš „posao“ i uvijek je naglasak na kvanititetu, naravno. A ove tablete što piješ šetaju te sa jedne pozicije na drugu. Uglavnom, prošlo je nekoliko mjeseci i nekoliko pokušaja dok nismo stigli do Vrhovnih Savjetnika. Neke hormone više nikada u životu neću piti.

Kada tu stigosmo, shvatiše ljudi da ipak nešto ne štima. Daj krv ponovo, uradi ovo,ono, ipak rezultat nije sjajan, treba reagovati. Brzi i ja napokon sretni, jer nakon godinu i po naiđosmo na nekoga ko nam ponudi rješenje.

Kreću pripreme za boj: daj još krvi, daj jednom da probamo spontano, ganjaj nalaze, ganjaj rješenje… Ide na Fond, ali ipak ne ide, uradi prvo ovo, pa ono…aaaaaa!

Ne znaš ti šta radiš, ono te samo nosi.

Napokon izganjasmo sve nalaze, rješenje, uslove, popih terapiju (kao dobro sam bila, nije me udarila) i sad je vrijeme da krenemo u postupak.

Mnogi ljudi kada im pričam o tome često se zgrožavaju, a možda me neki i sažaljevaju, možda bih i ja njih da nisam sama prošla kroz sve, ali vjerujte nije to tako dramatično kao što se čini.

Dobiješ terapiju, nauče te kako da je daješ sam sebi (ako ne želiš sam ideš kod Vrhovnih), vodiš računa o tajmingu, dozi i redovnim kontrolama. To je lakši dio posla.

Teži dio je onaj u kome ti razmišljaš.

Kada mi neko kaže opušteno, nemoj se sikirati i pretjerano razmišljati udarila bih ga tavom po glavi, i to dobro.

Pa to je kao da si slonu rekao nemoj biti slon! Ili bilo kome drugom da ne bude ono što jeste. Jer sigurno ćeš razmišljati, sigurno ćeš se nadati, sigurno ćeš strahovati i biti pod stresom, i to dodatnim jer situacija nije prirodna, spontana i prijatna. Ne znaš proceduru, ne znaš posljedice tih terapije (igra sa hormonima nije bezazlena stvar), iz neznanja prekidaš sve navike što još otežava situaciju jer nije ritam na koji si navikao. Meni Sporoj je ovo SPORO. Možete misliti kako je Brzom tek onda…

Objašnjavam sebi da je to nešto što sam sama izabrala (nazire se optužba Brzom), to je još jedna prepreka ka glavnom cilju. Nije strašno, samo je neprijatno, dešava se meni i najkorisnije bi bilo da nađem načina kako to da prihvatim jer nemam logičnih uporišta da tvrdim da se meni tako nešto ne treba dešavati, da nisam zalužila ili slična razmišljanja – racionalizacija, racionalizacija, racionalizacija …(damn you I.K. hoću li ovo čitav život raditi). Vidite koliko sam kontradiktorna kroz tekst, možete zamisliti kako je to tek bilo u stvarnosti….

U čitavom tom primjenjivanju psihoterapijskih tehnika na sebi, smirivanju situacije, u jednom momentu urušiše mi se svi sistemi odbrane sa jednim pitanjem:

Šta ako se ne budu htjeli spojiti?

Jačinu vriska u glavi ne mogu da verbalizujem uopšte. I onda prazan prostor i tišina. Ćutim ja, a ćute i misli. Brzi stiže kući sa posla, ja i dalje ćutim. Ne spomonjem mu ništa, kao da će to stvoriti neku štetu (kao da to znači kraj nas i našeg zajedničkog života, kao da je to ono najgore što nam se može desiti..ko će ga više znati). I nisam mu to rekla, tek nekada poslije, ali interesantno je da je mene to spasilo u tom momentu. Svu sam svoju snagu usmjerila na to. Nisam ja mogla uticati na to, ali mi je bilo lakše da brinem o tome da li će se spojiti nego o tome hoće li postupak dati ono što najiskrenije želimo. To je bilo kao nešto za šta se mogu uhvatiti ako postupak bude bezuspješan, jer je na kraju bio, ali ja sam bila presrećna – jer su se spojili 😀

Kada sve to prođe, doživite neuspjeh, pretrpite bol (da, boli, ako nekoga ne boli zavidim mu) shvatite da koliko god da vam je muka od svega toga, toliko opet imate snage da idete dalje i da se borite.

Vratili smo se mi u svoj ritam opet. Jedno vrijeme smo sve to ostavili po strani jer treba napraviti pauzu. U tom nekom periodu prošla sam kroz razna raspoloženja i razmišljanja. Jedno vrijeme sam dozvolila sebi da budem lišena racia, pa sam bila ljuta na druge jer im ide lako bez obzira na životne navike. Bila sam ljubomorna, povrijeđena, bijesna, depresivna, histerična (krivite me slobodno, stidim se, znam da nije uredu, ali tako je bilo) .

I onda sam se istrošila. Tačnije, mislim da me jedna bliska prijateljica „izliječila“ svojom objavom o trudnoći, a dvije curice svojim osmjehom. Iako se čini da mi one predstavljaju nadu u ostvarivanju mog uspjeha, ipak nije tako. Jednostavno sam bila srećna što imam prijatelje sa kojima mogu dijeliti iskrene emocije i ono što jesam.

Ali, Brzi se ne smiruje tako lako. Dok sam bila odsutna zbog stručnog usavršavanja, Brzi je pripremio neke smrdljive čajeve koje sa mukom pijem već mjesecima. Pogurao je ponovni odlazak kod Vrhovnih. Počinje nova borba. U zadnja dva mjeseca, dala sam više krvi nego moj otac koji je redovni davalac krvi već godinama. Još uvijek mi se manta u glavi. Pri tome, naišao neki virus, obara me redovno, nikako da se oporavim, a moram biti zdrava i spremna. I dalje sam na putu, ne smirujem se, samo imam još više obaveza. Ne možeš uzeti bolovanje, čuvaš za novi postupak, a na glavu da se nasadiš ne možeš stići. Sada se proširila lista nalaza koje treba uraditi, a sve se plaća (a zaraditi se ne može). Rezultati nalaza nejasni, čas dobri, čas nešto lošiji. Daj tablete opet. Našla sam još jedne koje više nikada u životu neću piti: eksere bi jela, Brzog bi svako malo onom istom tavom po glavi, svi mi krivi a ne uradiše mi ništa, shvatam kako je mojoj mami pri naglim promjenama temperature tijela, ne znam koliko puta sam pročitala kontraindikacije lijeka jer čini mi se da ulazim u prvu fazu dementnih stanja. U prošlom mjesecu onaj glupi hormon bi dobar, sad u ovom kada je trebalo da krenemo sa postupkom, opet nije dobar… Sranje… Razočarah se…Ponovo terapija. Kažem Vrhovnoj daj mi nešto drugo, one tablete me ubiše. Uzela zamjenu, sad ide igra živaca : da li je nalaz trombofilija patološki ili je to malo odstupanje dozvoljeno, da li će ove tablete uspjeti dovesti hormon u normalu, hoćemo li stići do zakazanog roka sve pripremiti… Ovo jeste drugo iskustvo, ali je isto kao prvo. Kako kažu : jednom k’o nijednom, dvaput k’o jednom. Nade su još veće.

Znam šta nam treba da bismo bili mirni i opušteni, ali teško je do toga doći.

Ko se uspio pomiriti sa tim da neće imati djece dok je u postupku vantjelesne oplodnje?!

Ko ide u korak sa onim što je „svemir“ pripremio za njega?!

Ako ima takvih, neka mi se jave, jer ja imam još vremena i još mnogo pokušaja i borbi. Vidjećemo šta će biti!

 

fotografija:http://www.rawfedcats.org

 

1 Comment

  1. Rebeka
    22 November 2015 at 1:31 am

    Nisam uspjela shvatiti da li pisac posta uradila IVF ili sa hormonske terapije. Zelim joj mnogo srece i ako treba neka ide u Bgd. Velike su to sekiracije. licno znam vise ljudi koji su to radili.