Bokal

Nekada se ljeto nije moglo zamisliti bez bokala.Bili su posvuduše, nije bilo stola i dvorišta gdje se nije vidio bokal. Posljednjih ljeta sve ih je manje. Istiskuju ih jeftini sokovi sa praktičnom ambalažom.

Danas je sve više penzionisanih bokala. Čuče, zatureni po ćoškovima kuhinja i ostava pitajući se zašto više nikom ne trebaju. Naročito stakleni bokali ili ne daj bože, kristalni. Oni su posebna kategorija. Nekad skupi i vrlo poželjni, a danas teški komad suđa koji nikom ne treba. Ostatak kupovine na rate. Naročito je teško bokalima-imigrantima iz Čehoslovačke. Nemaju više ni države, niti ikom koriste. Ostali su zaglavljeni u nekoj zemlji u tranziciji.

Plastični, u raznim bojama, pokušavaju opstati u ova teška vremena za bokale. Jeftini su i primamljivi na prvi pogled. Uz sebe obično imaju i set plastičnih čaša, poneki i tacnu, prodajući se za male pare. Ali džaba. Možda za njima posegne neka bakica kojoj se još da praviti sok “na raščinjanje” i to ako ide sama u kupovinu. U slučaju da se pored nje nađe kćerka, snaha ili neko drugo kupujuće biće, bakica obično bude zaustavljena sa “šta će ti to”. Eto, tako.

Ljeta sa bokalima su prošlost.  Ili što reče ime onog benda “bokal oseća stvarnost”.

2 Comments

  1. 14 July 2013 at 6:23 pm

    U pravu si, naročito su retki ovakvi, divni, starinski, kao na tvojoj fotki. Imam plastični koji retko koristim, još iz perioda kada su moje ćerke bile bebe, pa za ispiranje čistom vodom, posle kupanja. Žao mi je da ga se rešim jer me podseća na jedan divan period života. 🙂

    • 14 July 2013 at 8:03 pm

      🙂 I ja sam imala na umu ta neka fina sjećanja. A nedugo nakon što sam napisala ovaj tekst vidjela sam na moru jedan stari, metalni bokal bijele boje sa puno malih lavandica po sebi. Pravi dalmatinski. Ne uslikah ga…