Beba kao suvozač na +200 kilometara

Autor:CaraDara

Postoje neke stvari koje se podrazumijevaju i prećute jer postoji velika šansa da ako se kažu na glas, zvučaće vrlo smiješno ili ne daje bože, glupo. Jedna od stvari koja bi istovremeno mogla da zvuči i smiješno i glupo i da se podrazumijeva je samostalna vožnja sa bebom automobilom. Kad kažem samostalna, mislim na to da je mama u ulozi vozačice.

Ima žena koje imaju averziju prema vožnji, neke ne voze uopšte, a ima i onih kojima je ova priča suvišna. Pošto ja spadam u vrstu koja vozi od osnovne škole (to je bilo ono vrijeme kad su se djeca učila sve i svašta bez onih naznaka za ograničenje godina), jer je djed jednostavno smatrao da je peti osnovne sasvim odgovarajuće vrijeme da naučim voziti, vožnja auta mi dođe kao prirodno stanje. Meni je upravljanje autom tada bilo užasno zabavno i davalo mi osjećaj moći. Kasnije sam se odala biciklizmu ali tu priču već znate.

Iako imam popriličan vozački staž, voziti auto dok vam je malo dijete iza, na zadnjem sjedištu, daje sasvim novu perspektivu. Nema veze što vozite godinama, što se osjećate sigurno, nemate oči na potiljku a najradije biste ih tu smjestili.

Sa prvim djetetom sam pisala o svom iskustvu prve kratke samostalne vožnje u tekstu Mama za volanom.

Sad mi to izgleda smiješno. Zašto?

Sa drugim djetetom stvari se potpuno promjene. Ova vožnja iz prethodnog teksta je bila do bake, koju sam po Sekinom rođenju, u kombinaciji sa njih dvoje ( Bebo 3 godine i Seka 3 mjeseca) odradili kao ništa. Opušteno. Jeste bilo je stajanja, deranja i ostalih neuroneugodnih senzacija ali smo stigli. Prije koji dan smo otišli korak dalje i ovo pišem ne bih li olakšala stvar drugim ženama i poštedila ih nedoumica.

Sekana i ja smo prvi put otišli na malo duži put, skoro 250 kilometara u jednom pravcu.

Put od Banjaluke do Sarajeva smo  prevalile bez ikakvih problema. Koristila sam iste metode kao i svi koji voze dijete – vozi kad spava, a kad je budno stani kad ne možeš više slušati plač. 🙂

Highlights, tips&tricks

 Put nije bio običan – išle smo preko planine i mogle smo se zaustaviti u svakom trenutku bez problema. Do Sarajeva se iz Banjaluke može doći sa različitih strana ali meni je najdraži put preko planine Vlašić. Jeste vijugav, desi se koji odron, ali je put manje opterećen, vrijeme je bilo odlično i to je na kraju najkraća ruta do odredišta. Slikano je telefonom i ne može vam dočarati ljepotu ali evo, nadam se da ste maštoviti i da mi vjerujete na riječ – prelijepo je.

vlasic

Zanimljivo je bilo što sam uz put srela cikloturiste. Njih dvoje su sletjeli u Zagreb i onda lagano biciklima krenuli preko Banjaluke put Sarajeva.  Nisu sigurni gdje će kasnije. Dubrovnik, možda Sofija, ko zna.

biciklisti_n
Simon&Anna

Ljudi uglavnom dobro reaguju kad ste sa bebom. Odlično smo dočekane u “Vlašićkoj kući”. Da, bukvalno dočekane. Ko je bio, a evo i za one koji nisu, “Vlašićka kuća” je restoran u čijem prizemlju se nalazi prodajni dio gdje možete kupiti vlašićki sir, baklavu, tulumbe i ostala domaća čuda. Da biste jeli, morate se popeti stepenicama na sprat. Kako je to obavezno stajalište na putu Banjaluka – Sarajevo zbog obavezne hrane, a i nalazi se odmah na silasku sa Vlašića, Sekana i ja smo tu stale. Već sam mislila da parkiram kolica u prizemlju i odnesem je gore da nekako izvedemo podvig jedenja, kad su se odjednom oko nas stvorile prodavačice, neki momak koji tu radi, kolica su se za minut stvorila gore, a Sekana je bila iznosana i izmažena. Ako vas put nanese pored “Vlašićke kuće”, probajte puru a ni sa ostalom hranom nećete pogriješiti.

pura

Bitno je imati na umu sopstvene odlaske u toalet. Vožnja koja u redovnom stanju, bez bebećih potreba, traje u prosjeku oko 4 sata bez pauza, zahtjeva odlaske u wc. Ovo sam potpuna smetnula sa uma. Kako ću ja otići u wc? Kafa i voda nisu dobra kombinacija ako trebate trpiti. Sreća što sam odlučila da izvidim situaciju dok smo pauzirale. Istina, konobar se ponudi da pričuva Sekanu i cijenim gest ali ipak sam se odlučila da kao prave cure u wc idemo skupa. Imala sam sreću da nije bila gužva i da je toalet takav da je ona mogla da uđe kolicima unutra i čudom se čudi gdje nesta mater na minut i odakle se čuje. 🙂

Kad sami putujete sa bebom, može vam se desiti da se zapitate o nekim stvarima. Ja još razmišljam o našoj narudžbi u restoranu. Sjela sam, raspremila bebu, igrala se s njom i čekala, čekala…Konobar je nekoliko puta prolazio pored nas. Mislila sam da je zauzet, međutim, stvarno nije bila gužva. Kad je već neki put prošao pored nas, upitala sam da li mogu da naručim.

Naravno! Izvolite. Mislio sam da čekate nekog.

Sitnica, a opet govori o nama – žene su očigledno rijetko viđene same sa bebama i obično se očekuje da su u društvu podrške. Čisto mi je bila zanimljiva ova situacija.

Frka mi je bila na autoputu. Jedan dio puta je autoput i tu bi zaustavaljanje moglo biti nezgodno. Dionica je, srećom, kratka i ona ju je prespavala kao i ulazak u gužvu u Sarajevu.

Iako se nekad čini da vam nedostaje ruku, praktičnost prevlada. Dosadilo joj u kolicima, hoćete da odmorite ruke, šta sa bebom? Sastavite stolice 🙂

guzan

Pored isprljane odjeće, musavosti, prolivene čaše vode, raskupusanih maramica (odlično su joj držale pažnju nekih 15ak minuta), malo dernjave – bilo je ovo jedno lijepo putovanje.

Ovo je  naših prvih samostalnih 500 kilometara. Zaslužili su tekst, stvarno.

15 Comments

  1. Rebeka
    18 May 2015 at 4:35 am

    Moram reci ipak vrijedno postovanja voznja sama sa bebom 500km. Mislila sam isprva pricas samo po gradu i okolini. Meni bi sada bilo strah voziti kod nas, upravo jer nema puno autoputa. Ja nisam vozila sama moju curicu jos negdje jako daleko. Obicno idemo skupa sa tatom pa da ja mogu sjediti pozada ili naprijed pa kad stanemo lijepo mozemo sve da joj pruzimo. Dosad najduze putovanje je bilo 2 sata otprilike 183km. O isli smo do Chicaga, ( 4 sata voznje) kad je imala 3 mjeseca ne bas zabavno.

  2. Željka
    18 May 2015 at 7:25 am

    Kao samohrana iliti samostalna majka na ovakve podvige sam se lako navikla. Pomiriš se da će putovanje od nekih 4-5 sati trajati 6-7, napraviš u glavi “rezervni” plan za ne daj Bože, i lagano put pod točkove. Ipak, i nakon tri godine, još uvijek čujem pitanja poput “Je li sami vas dvoje idete?” “Kako ćeš sama sa njim?” itd. Lako, brate, kao i svaki drugi dan i u svakoj drugoj situaciji. 😀

    • 18 May 2015 at 8:02 am

      Svaka čast. Kažem ja, meni je bilo kao avantura a znam da ima majstorica koje to tako normalno odrađuju 🙂

  3. 18 May 2015 at 8:18 am

    Pa kad je Sekana saputnik onda mora biti ok 🙂
    Inače, svaka čast, ti si meni kraljica!

    • 18 May 2015 at 8:21 am

      🙂 Za oboje si u pravu – ja sam sebi nešto bitna nakon ovog puta. 😀 Hvala!

  4. Ivana mami
    18 May 2015 at 8:52 am

    Taman na vrijeme i ovaj tekst 🙂 spremam se na isti taj put, istom rutom, doduše sa malo većim bebanom, i moram da napišem da sam sam spremnija 🙂 hvala Cara-ce 😉

    • 19 May 2015 at 7:20 am

      Baš mi je drago! Javi kako ste prošli 🙂

  5. 18 May 2015 at 11:20 am

    Super ste vas dve trebe 🙂 Meni ovo zvuci kao super putovanje, super savjeti. Iako tek sada uplovljavam u vozacke vode, mislim da ne bih trebala imati problema, sad je potreba 🙂 ali kako sam sa djecakom dosta sati provela putujuci busom (nije isto, znam) i po 8 sati putovanja, uspjeh je animirati dijete i biti strpljiv, pripremi ti se psihicki i fizicki i to ide 🙂

    • 19 May 2015 at 7:22 am

      Bus je izazov za sebe. Ljudi koji malo “čačnu” dijete jer im je slatko, a ono se primi pa ne shvata da je zanimljivo samo na blic 🙂 Muke na svoj način. Samo naprijed!

  6. 18 May 2015 at 1:28 pm

    Meni se uglavnom cude moje drugarice, koje imaju dozvole ali ne voze po BG, sto ja stalno tutnjim negde sa decom i sto me ne drzi mesto. Njima je sve naporno. Evo za vikend je stariji hteo da se vozi vozom pa smo morali da sednemo u voz za NS provedemo lep dan u drugom okruzenju i imamo “voznu” avanturu. A automobil mi je zaista kao drzga kuca, sve sa decom 🙂

    • 19 May 2015 at 7:24 am

      Divno! Ja isto razmišljam o voznoj avanturi. Sve sam isplanirala – u voz mogu stati bicikli, imamo prijatelje na sat i po vožnje od nas, ma sve se uklapa 🙂 A svako ide do svojih granica. Ja sam za tutanj definitivno.

  7. 19 May 2015 at 11:09 am

    Svaka čast! Stvarno!

    • 22 May 2015 at 4:12 pm

      Hvala 🙂

  8. 23 November 2015 at 4:50 pm

    Super 😉 kao i konobar- mislio sam da čekate nekog 🙂 meni se uvek posle porođaja javljao na novo strah od vožnje (2x do sada)..ali sam bila prinuđena da ga brzo savladam. Na autoputu smo za 5min i nužda nam je njim putovati.. u maju smo petomesečna ćerka i ja prevalile put od 500km u jednom smeru, vozeći iza tate sa starijom ćerkom. Super je sve prošlo!