Baba-general

„Pada kiša cijeli bogovetni dan. Sad se sjetila kad je sve spaljeno. Bogami je studeno.“, misli ona pokrivajući se.

Iako ima dovoljno godina da joj više ne zavide na dugom životu, u njenom pogledu nije bilo ništa staro. Vidi i čuje kako valja. Otežano se kreće ali to joj boljka ostala još iz mlađih dana. Problemi sa nogama su nešto što ona ne računa više kao bolest.

„Kućo mojaaaa, kućo u doliniiiiiii…“, drečalo je sa malog tv-a.

Već 30 godina živi sama i svjesna je da je jedna od rijetkih kojoj je Bog dao karakter i pamet da se ne žali. Iako je toliko stara da bi joj demencija, inkotinencija i ostale počasti koje starost donosi, ne samo bile oproštene već bi se i podrazumijevale, ona jako dobro zna koja se pjevaljka razvela i sa kim djecu pravi.

„…jednom ću ti doći u godiniiii…“

Djeca su joj u inostranstvu. Zovu je redovno. Kad priča o njima ne osjeća se onaj majčinski žal za porodom koji je daleko i za koji ne zna da li će ga ikad više vidjeti. Ona je kao general u penziji koji još uvijek prati frontove i vanjsku politiku.

 

Taman se ušuškala u deku i smjestila, kad neko zalupa.

„Bakooo! Bakooo!”, čuli su se glasovi.

„To neko lupa. Ko je sad? Koliko je to sati. 5.“, misli ona dok se kobeljala iz toplog gnijezda kao stara kvočka.

„Ko je to?“, upita.

„Mi smo bako. Unuci.“, ču se muški glas.

Kako se vratila iz banje, sad joj nije trebao ni štap. Reklo bi se da se podmladila ali u njenom slučaju ni deset godina manje ne znače puno.

„Evo, evoooo!“, gegajući dođe i otključa vrata.

„Oooo, evo mojih golubova!“, obradova se ona. Izgrli ih i izljubi, i gledajući odozdo, kao neki stari vrač, poče:“ Pa od kud vi? Baš neki dan ja pričam svojoj Kosi kako nema mojih unuka, zaboravili na babu. Neka, neka. Ajd uđite, ’ladno je. E baš nek’ ste došli.“

Uđoše oni u malu dnevnu sobu gdje je glavnu riječ i dalje vodio  pjevač narodne muzike.

„Pustim ja sebi ovako. Neka pjeva. E ovaj fino pjeva. Vele da je on od nekud odozgo, sa Manjače. Ja ne znam ali je fin. Nego čime da vas počastim?Joj, nema baba ništa. E kako ste tako došli. Joooj, ček’ ček’ ima u ladici bombona. De uzmite. De.“

„Ma ne treba, bako. Sad smo s ručka pa navratili malo da te vidimo. Kako si?“, reče jedan od unuka ostavljajući vrećicu sa kruškama i šljivama na sto.

„Doobro. Malo za’ladilo pa se pokrila. De uzmite bombona. Donio neki dan Spasoja. Znaš, onaj Spasoja. Stari momak. Nije se nikad ženio. Mi smo od dvije sestre djeca. Jebi ga, rod smo. Nije dobar, jadan, a voli popiti. Bio neki dan, i ja njemu nasula čašicu, a on kaže da je baš dobra, pa usu još jednu. Popio on, bogami, tri-četiri, ostavi mi te bombone i ode.“, objasni ona porijeklo bombona.

Da bi udovoljili baki, svaki uze po bombonu, uz babino odobravanje:“De, de, uzmite.“.

Nastavi ona:“Vide ih kakvi su lijepi.“, a zgužvano lice se razvuče u osmjeh, pa pogleda u stranu i poče  da referiše  s kim se čula telefonom od rodbine i kako su svi dobro, ali joj je program na državnoj televiziji loš od kako je kupila novu antenu. Baki je telefon najbitnija sprava nakon mjerača pritiska mada je njoj pritisak dobar. Reče da je zvala onu firmu gdje je kupila antenu i sve im lijepo rekla i ko je i šta je i šta je kupila i kako sad to ne radi. Veli da se javio neki fin momak i da joj je rekao da donese antenu pa će pogledati.

Unuci se ponudiše da oni odnesu antenu. Baka jedva dočeka, ali se predomisli pa reče: „Ajd nemoj danas. Sad će mi serija. Razvode se ono dvoje, kako se ono zovu… Ma ne gledate vi to, je l da? Volim ja pogledati. Drugi put kad dođete ranije onda nosite.“

Sjedili su dovoljno da čuju kako je nekad, 2-3 kilometra niže kuće bio front gdje su Švabe bile i kako je narod 1943. godine bez silne stoke ostao kad je bježao; i kako se baka lažnim imenom predstavila da je ustaše u logor ne odvedu; i kako joj nije jasno zašto svi za Titom žale kad je on bio lopov svoje vrste koji je narodu zemlju oduzeo; i kako je narod bio go i bos u onom ratu; kako je sad opet dobro kako je bilo; i kako je penziju zaradila šijući za partizane…znali su njih dvojica dijelove tih priča od prije, ali bilo je tu i novih detalja. Baka nije pričala nesvjesno i dosadno, već je povremno ubacivala:“ To vas sad ne interesuje. Je l dosadna baba?“.

„Nisi, bako, nisi.“ , odgovarali su obojica uglas, zavaljeni u stolice  suzbijajući zijevanje jer joj glas bio tih i ugodan, a oni siti. Kraj nje nije bilo razlike da li su imali 5 ili 35 godina. To je najljepša stvar kod bake i ona je jedina kraj koje nikom nije smetalo što ga smatraju djetetom.

„Eh, vi došli kod babe k’o u mlin!“, nasmija se ona, „čekićam li, čekićam!“. Sve troje se nasmijaše, odjednom vraćeni iz Drugog  svjetskog rata u dnevnu sobu gdje je sad zavijala pjevačica.

Oni je još malo propitaše treba li joj šta i obećaše da će idući put doći ranije da vide to za antenu. Ona prateći šta govore, već se počela pripremati da ustane kako bi ih ispratila. Nije govorila ni da sjednu, ni da još ostanu. Baki je bilo dobro u njenoj staroj i naboranoj koži. Bila je živi, škripavi, plavooki dokaz da stvarno sve dolazi iz glave – samoća, radost, bolest. Isprati ih ona, opet se izljubiše i ona opet zaključa.

Unuci su otišli svojim putem, a ona  je dogegala do svog kauča  pod  deku da čuje sledeću pjesmu prije nego počne serija.

„O, al’ pada…“, pomisli, uzimajući daljinski.