A poslije porodiljskog…

…potop. Otprilike tako nekako.

Pričam neki dan sa prijateljicom (šta bismo bez njih?!). Nedavno se vratila sa porodiljskog na posao. Sretnica jedna, mislite se, ako razumijete ovaj jezik. Ipak, ovaj put ćemo zanemariti balkanski faktor i zamisliti da je sve normalno.

Dakle, našle se nas dvije nakon mjesec dana dogovaranja. Ona dva komada, ja jedan. Tema na pretek. Superviziramo se tako nas dvije, obaramo sve rekorde u izgovorenom broju riječi po jedinici vremena i kao sve druge pametne žene bez ustezanja i stida upiremo prstom u naše najveće slabosti koje pred drugima minimiziramo do nepostojanja. Sličnog smo načina razmišljanja, pa smo oplele redom – od djece do posla, ne štedeći nikoga.

U pola tog razgovora , ona će meni, sa pogledom Baltazara koji je upravo dobio problem na rješavanje:

-Koliko ti žena znaš koje su nakon porodiljskog unapređene? Znaš, ono, da su bar ostale na istom radnom mjestu ?

Pa…znam…mislim…cijedim, nadajaći se da ću se sjetiti neke.

Ne mora to biti unapređenje u pravom smislu, kao veća plata i slično. Već samo da te ne degradiraju. Ja ne znam nijednu. I zna šta još, nastavlja ona, nije samo to, već i priče koje pričaju iza leđa. Zamisli, išla je na porodiljsko! Kao da sam išla na detoks tretman na psihijatriju a ne da rodim dijete!

Ostade ja sa upitnikom iznad glave koji najčešće preraste u uzvičnik koji izrodi novi članak na blogu.

Da, u pravu je.

Ne znam takve žene.

Znam samo da je priča sledeća: Vratite se na posao. Kolektiv  ima “razumijevanja” da ste bili odsutni pa vam treba vremena da se uhodate i onda vam daju posao koji niko drugi nije htio. Smatra se da ste  “odmorne”  jer ste ležale 11 mjeseci, pa onda dobijete neki rudnik od koga svi bježe.Temperature, dječije bolesti, vrtiće, proljeve, upale i slično su teme koje ako ne dijelite sa sapatnicom rezultuju uglavnom jednosmjernom komunikacijom i očekivanjem da se prihvatite tog posla bez mnogo zanovijetanja.

Da, u pravu je ta moja prijateljica. Malo koga dočeka normalan posao kad se vrati sa porodiljskog koji je izgleda stvarno degradirana kategorija kad je karijera u pitanju. Ne zna se zašto. Niti se zna zašto uglavnom žene plasiraju tu priču ( i to smo utvrdile nas dvije). Neke tajne univerzuma ne vrijedi ni otkrivati.

Mame, preostaje nam da  branimo svoju “profesiju”! Nije sramota biti mama, to je čast.

Na kraju, nema ništa gore od žene na rubu živaca. I same to znate.

3 Comments

  1. 23 May 2013 at 1:07 pm

    “Nije sramota biti mama, to je čast.”
    Није срамота. Ја сам поносна што сам мајка!
    Е, сад… унапређење после породиљског… Све си написала 😉

  2. 23 May 2013 at 1:30 pm

    Ja se još ni porodila nisam a već vidim kakav će me tretman dočekati kad se vratim na posao, za malo više od godinu dana. Svi će biti umorni od (realno) velikog obima posla a mene, kao odmornu i u punoj radnoj snazi, jedva će dočekati da ih zamjenim. Noćas sam sanjala da mi je radni sto u hodniku. Ne bi me čudilo i to da me dočeka 🙂

    • 24 May 2013 at 8:33 am

      Sve je moguce kod nas 🙂